MIT O HOLOKAUSTU
Јирген Граф
Мит о Холокаусту
Istina o sudbini Jevreja u Drugom svetskom ratu
(Prevod sa ruskog Zoran Buljugić)
I. LAŽ O "GASNIM KOMORAMA"
I O ISTREBLJENJU
JEVREJA
A. Optužba
U šta veruje čovečanstvo, počev od 1945. godine
Sredinom XX veka u srcu Evrope Nemci su za tri godine (od
jeseni 1941. do jeseni 1944) u tajnosti od celog sveta ubili
od 5 do 6 miliona jevrejskih muškaraca, žena i dece. U
osnovi ovakvog istrebljenja čitavog jednog naroda nalazio se
đavolski plan koji je brižljivo smislila
nacionalsocijalistička vlast. Veliki deo žrtava po mišljenju
raznih istoričara od 2 do 5 i više miliona (1) bio je
uništen na dotad nepoznat način, naime, u gasnim komorama i
u kamionima pomoću izduvnih gasova. Masovno ubistvo se
vršilo u šest logora smrti koji su se nalazili na teritoriji
Poljske: u Ošvjenćimu (Aušvicu), Majdaneku, Belzecu,
Sobiboru, Treblinki i Helmnu. U poslednjem od pomenutih
logora kao oruđe ubistva korišćeni su gasni kamioni, a u pet
drugih stacionarne gasne komore.
Aušvic i Majdanek su bili kombinovani logori radni i logori
koji su služili za istrebljenje. Jevreji sposobni za rad
odabirani su ovde za prinudni rad, a nesposobni za rad
suodmah i bez registracije upućivani u gasne komore. Što se
tiče Treblinke, Sobibora, Belzeca i Helmna, oni su bili
čiste fabrike smrti gde su, izuzev šačice Jevreja koji su
opsluživali logor, sve njih smesta, ne registrujući ih,
uništavali pomoću gasa. Leševe ubijenih su spaljivali do
kraja jedne u krematorijumima, druge na otvorenom prostoru.
Osim pomenutog broja, Nemci su uništili takođe u Rusiji od 1
do 2 miliona Jevreja pomoću gasnih kamiona i streljanja (2).
Tamo su ubistva vršile specijalne trupe koje su se sastojale
isključivo od ubica takozvane "ajnzac komande".
Sledi pola miliona a možda i više Jevreja koji su umrli u
getu i radnim logorima zbog lošeg postupanja, bolesti i
gladi. Iako oni spadaju u ukupan broj od 6 miliona, njihova
smrt nije bila rezultat svrsishodne politike istrebljenja.
Oni ne mogu biti nazvani neposrednim žrtvama "holokausta",
ali se oni, radi jednostavnosti, ubrajaju u njih.
S moralnog gledišta "holokaust" tako uporno svima utuvljuju
u glavu sredstva javnog informisanja celog sveta ne može da
se uporedi ni s jednim zlodelom iz prošlosti. Nemci su
preduzeli "holokaust" ne zato što su Jevreji za njih
predstavljali neku realnu ili potencijalnu opasnost, već
samo zato što su bili Jevreji. Na taj način, Nemci su, kako
glasi optužba, iz čisto rasne mržnje, istrebili ceo narod.
Zbog rasne mržnje oni su ubijali ne samo muškarce sposobne
za rad, nego i starce, i žene, i decu, pa čak i odojčad.
Samo zato što su bili Jevreji.
"Holokaust" kao religija
Klod Lancman, režiser devetočasovnog filma Šoa, u
jednoj njegovoj sceni u kojoj "očevici" opisuju proces
uništenja u logorima smrti, daje izjavu koja zaista ne
zaslužuje nikakav komentar (3): "Ako Aušvic nije prosto užas
istorije, ako on ne potpada pod određenje 'banalnosti zla',
u tom slučaju on potresa same temelje hrišćanstva. Hristos
je sin Božiji koji je došao do kraja ljudskih mogućnosti
kada je pretrpeo užasna stradanja; a ako je Aušvic istina,
to znači da postoje ljudska stradanja koja se uopšte ne mogu
uporediti sa Hristovim stradanjima... U tom slučaju Hristos
je laž i od njega neće doći spasenje... Jer Aušvic je
neuporedivo strašniji od Apokalipse, rađa neuporedivo veći
užas, nego ono što Jovan priča u Apokalipsi. Jer Apokalipsa
je opisiva, pa čak jako podseća na holivudski šou, spektakl,
dok je Aušvic neizreciv i neprikaziv, pa je prema tome i
knjiga Apokalipse laž, a s njom i Evanđelje. Aušvic je
opovrgavanje Hrista".
Da, jasnije se ne može reći da je "holokaust" postao zauvek
religija mnogih Jevreja. U Boga verovatno veruje dve trećine
Jevreja, a u gasne komore 99,9%. Kada bi se ova turobna
religija svodila samo na Jevreje, to bi bila samo njihova
lična stvar. Ali se na potpuno fatalan način odnedavno već
preduzimaju neskriveni pokušaji da se ona nametne i
nejevrejima.
"Ako je Aušvic istina", onda spasenje ne dolazi od Hrista,
tako smatra Lancman. A od koga onda? Potpuno je jasno: od
judejstva koje je zahvaljujući Aušvicu postalo kolektivni
mesija! Nasuprot ovakvom jednom mesiji je
"nacionalsocijalistički režim s njegovim fabrikama smrti"
ovaploćenje apsolutnog zla.
U učenje ovakve religije pseudoreligije uključena su
spomen-mesta "holokausta" čiji broj stalno raste. A sumnja u
"holokaust" u mnogim državama je počela da se kažnjava po
zakonu, pa čak i bilo koje naučno istraživanje koje sadrži
tu sumnju. Danas na "slobodnom Zapadu" čovek može nekažnjeno
da sumnja u postojanje Boga, a u postojanje gasnih komora ne
sme.
Zašto gotovo svi veruju u "holokaust"?
Bez sumnje, u zvaničnu verziju "holokausta" veruje ogromna
većina stanovnika Zapada, i to se događa iz sasvim
opravdanih razloga. Prvo, teško je zamisliti da bi sva javna
glasila tokom pola veka širila istoriju koja je netačna
barem u opštim crtama. Da broj žrtava gasnih komora može
biti preteran u takvo nešto je još i u stanju da poveruje
lakoverni prosečnimalograđanin, ali da je cela istorija s
gasnim komorama prevara takva misao mu izgleda od samog
početka nedopustivom. Na takvoj misli čovek se ne sme čak
ozbiljno ni zadržavati. Tu još treba pomenuti tri momenta
koji, kako se mnogima čini, zvaničnu verziju "holokausta"
čine neoborivom.
1. Brojno nestajanje Jevreja iz mnogih mesta u kojima su oni
nekada kompaktno živeli, mesta koja su se nalazila za vreme
rata iod nemačkom kontrolom: pre svega iz Poljske, gde je
početkom 30-ih godina, kao što se zna, živelo više od tri
miliona Jevreja, a sada, prema zvaničnoj statistici, samo
nekoliko desetina hiljada Jevreja. Gde su sada ti Jevreji
ako ih nisu iskorenili? tako se postavlja pitanje.
Mi ćemo se pred kraj naših istraživanja pozabaviti
demografskim aspektima razmatranog pitanja, a za sada ćemo
se zadovoljiti samo jednim protivargumentom. U oblastima
istočno od Odre i Nise krajem Drugog svetskog rata živelo je
oko 16 miliona Nemaca. Danas ih je tamo ostalo od 1 do 2
miliona. Da li to znači da su . ostali istočni Nemci bili
istrebljeni? Ne, iako je mnogo njih poginulo u procesu
iseljavanja. Većini je ipak uspelo da ode na Zapad i da
preživi. U skladu s tim i opsežno nestajanje Jevreja iz
Poljske nije dokaz da su oni bili istrebljeni. Oni su mogli
odatle da se evakuišu, da pobegnu. Da li se tako nešto
događalo, i u kojim razmerama? Time ćemo se, kako rekosmo,
pozabaviti kasnije.
2. Postoji, navodno, ogroman broj svedoka. Oni koji su
neposvećeni u ovo pitanje, uzvikuju ubeđeno: "Možda pojedini
svedoci i lažu ili preuveličavaju užase 'holokausta', ali
svi da lažu, to je nezamislivo!" Ovaj argument je zasnovan
na čistom nesporazumu. Postoji mnogo manje svedoka uništenja
Jevreja u gasnim komorama a u tome se sastoji glavno pitanje
o "holokaustu" nego što to mnogi zamišljaju. Ko počne da
čita literaturu o "holokaustu" koja se smatra uzornom,
uskoro će otkriti da svuda u njoj figurira jedna te ista
šačica svedoka: Gerštajn, Hes, Broud, Vrba, Miler, Bendel,
Fajncilberg, Dragon, Njisli i još nekoliko ljudi. Ako se
uzme u obzir da ne postoji sudski ili dokumentovani dokaz
ubistava u gasnim komorama a mi ćemo to dokazati na
najargumentovaniji način, ispada da se cela istorija
"holokausta" oslanja na izjave manje od dvadesetak glavnih
svedoka. Ostali "bezbrojni svedoci" čak i ne tvrde da su
očevici: oni su čuli za gasne komore od drugih i trećih
lica.
3. Fotografije i filmovi. Neosporno je samo jedno da postoje
originalni snimci mrtvih i živih skeleta u nemačkim
koncentracionim logorima, načinjeni posle njihovog
oslobađanja od strane savezničkih vojski. Ali oni nipošto ne
služe kao dokaz sistematskog istrebljenja Jevreja pošto je
čak i zvanično gledište istoričara takvo da su ti umrli i
umirući žrtve epidemija koje su bile široko rasprostranjene
tokom poslednjih meseci rata, meseci koji su sve survali u
haos.
Međutim, tu je neosporno još i nešto drugo: da uporedo sa
originalnim postoje i grube krivotvorine koje se desetlećima
uporno šire (fotomontaže, slike koje se predstavljaju kao
fotografije i slično). Velika zasluga u njihovom
raskrinkavanju pripada Udu Valendiju (4). Sve ovakve
krivotvorine ne govore ni za, ni protiv "holokausta", ali
one izazivaju u nama nevericu. Zašto, pitamo se, pribegavati
ovako primitivnim podvalama, ako postoji masa neoborivih
dokaza za postojanje gasnih komora i istrebljenje Jevreja?
Argument: to sam lično video u bioskopu, na televiziji! u
stanju je da ostavi utisak samo na običnu i lakovernu dušu.
Svi filmovi o istrebljenju Jevreja Holokaust,
Šoa, Šindlerova lista nastali su mnogo
godina posle završetka rata, te, naravno, ne poseduju
nikakvu dokaznu snagu. Nije nimalo slučajno to što je jedna
takva krivotvorina kao što je Šindlerova
lista snimljena na crno-belu traku. Na taj
način se pokušava da se kod neobrazovanog gledaoca stvori
utisak kako je to navodno dokumentarni film.
II. FUNKCIJA "HOLOKAUSTA" U SVETU POSLE 1945. GODINE
Političke posledice "holokausta" su ogromne. Razmotrimo
najvažnije od njih.
Osnivanje države Izrael i oduzimanje Palestincima
građanskih prava
Bez "holokausta" svet nikada i ni po koju cenu ne bi pristao
na osnivanje države Izrael pošto se u to vreme u svetu već
uveliko odvijao proces dekolonizacije. Englezi su doneli
odluku da daju nezavisnost Indiji; desetine azijskih i
afričkih teritorija su težile da zbace vladavinu belaca. Na
pozadini procesa oslobađanja kolonija kolonijalni poduhvat
Jevreja nad Palestincima izgledao je kao par exellence
anahronizam, uprkos tome što su ga blagoslovili kako na
Zapadu, tako i u SSSR. Osim toga, kolonizacija se vršila uz
primenu strašnog nasilja; mnoga arapska sela su bila
sravnjena sa zemljom. Veliki deo Palestinaca je bio proteran
iz njihove otadžbine. Godine 1967. Izrael je osvojio dodatne
arapske teritorije čije je stanovništvo od tada izloženo
najrazličitijim represijama: deportacijama, hapšenjima 1992.
godine 15 hiljada Palestinaca sedelo je u zatvoru iz
političkih razloga (1) i mučenjima; specijalne jedinice
ubica likvidiraju opozicionare, dižu u vazduh kuće, vrše
eksproprijacije, beskrajna i rafinirana šikaniranja (2). I
sve to pred očima svetske javnosti koja, premda i ne
izražava odobravanje, sve to trpi. Na kraju krajeva,
jevrejski narod koji je doživeo holokaust, mora imati
otadžbinu gde bi mogao da se sačuva od novog genocida! A i
šta su stradanja Palestinaca u poređenju sa stradanjima koja
su pretrpeli Jevreji pod Hitlerom!
Bez ogromne pomoći spolja država Izrael ne bi mogla da
opstane. Glavni izvori njenog finansiranja su: zvanična
podrška SAD, podrška međunarodnog jevrejstva i nemačke
kompenzacije. Do 1992. godine SR Nemačka je isplatila
Izraelu (kao i jevrejskim organizacijama), prema zvaničnoj
statistici, 85,4 milijardi nemačkih maraka (3), dok su
stvarne brojke znatno veće. Ovamo treba ubrojati i nemačke
besplatne isporuke raznih vrsta robe. Naum Goldman,
dugogodišnji predsednik Svetskog jevrejskog kongresa u
knjizi Jevrejski paradoks piše:
"Bez nemačkih kompenzacija koje su bile isplaćene tokom
prvih deset godina nakon osnivanja Izraela, država ne bi
mogla da razvije ni polovinu infrastrukture; ceo železnički
park, svi brodovi, sve električne centrale, pa čak i veliki
deo industrije, nemačkog su porekla".
Imunitet Jevreja protiv kritike
Do 1945. godine kritikovati Jevreje se dozvoljavalo, a sada
ne. Bilo kakva, čak i najopreznija kritika jevrejstva i
cionizma na primer, zbog preterano velikog uticaja na javna
glasila ili zbog nadmenog ponašanja Centralnog saveta
Jevreja u Nemačkoj odmah se neutrališe pomoću batine Aušvica
po sledećem obrascu: ko kritikuje Jevreje taj je antisemita;
Hitler je takođe bio antisemita, kao što znamo on je ubio
šest miliona Jevreja; zato svaki onaj koji kritikuje Jevreje
teži novom holokaustu. I ma kako bila primitivna ovakva
argumentacija, ona je izuzetno delotvorna sve do danas.
Stavljanje van zakona svakog nacionalizma osim
jevrejskog
Ako je najpre batina Aušvica bila zamahnuta nad Nemcima,
sada se ona sve češće zamahuje i nad drugim evropskim i
neevropskim narodima. Tipična argumentacija glasi ovako:
– Kada je Hitler ubijao milione Jevreja, svet je to
posmatrao i nije činio ništa. I Zapad, i Sovjeti, i
Međunarodni crveni krst, i Vatikan niko od njih nije žigosao
sramotom ubistvo naroda, niko nije pokušao da spase Jevreje,
iako su svi znali čime su se nacisti bavili. Prema tome, za
holokaust je kriv ceo beli svet.
– Pošto su Nemci tada uništenje Jevreja prihvatili bez
ikakvog otpora, danas oni treba da iskupe svoju krivicu, te
sve one koji žele da se usele u Nemačku iz drugih oblasti
zemaljske lopte, a naročito Jevreje, da primaju bez ikakvih
prigovora i da im odmah obezbede novčanu pomoć. A ako im
bude odbijena emigracija, to će onda značiti da u Nemačkoj
opet "diže glavu" nacizam!
– Svaki nacionalizam, osim jevrejskog, krajnje je opasan,
pošto lako dovodi do rasizma, pa prema tome skriva u sebi
opasnost od novog holokausta. Nacionalista je svaki onaj
koji se suprotstavlja masovnom preseljavanju muslimana i
obojenih naroda u Evropu i Severnu Ameriku.
Dakle, "holokaust" praktično vodi tome da bele hrišćanske
nacije više nemaju nikakvih prava da sačuvaju svoj
identitet. Njihova moralna dužnost je da se pomešaju s
drugim rasama i da bez ikakvog prigovora dozvoljavaju da ih
drugi proteruju i potiskuju.
Šta? Ne slažete se? Protivite se? Niste li vi nacista?
Primedbe
1) Weltwoche, 22. oktober 1992.
2) O izraleskim represijama protiv Arapa, vidi, Ludwig
Watzal, Frieden ohne Gerechtigkeit?, Bohlau
Verlag 1994, 1994.
3) Spiegel, br. 18/1992.
4) Nahum Goldmann, Das judische Paradox, Europaische
Verlagsanstalt, 1978, str. 171.
III. REVIZIONISTI
Danas svako zna da postoje skupine ljudi koje radikalno
dovode u sumnju vladajuću predstavu o sudbini Jevreja u
Trećem rajhu. Takve ljude nazivaju "revizionistima" ili
tačnije, "revizionistima holokausta". Javna glasila ih
ubitačnim izrazima napadaju, nazivaju ih "kleventicima
Aušvica" i bez ikakvog razmišljanja trpaju u istu vreću s
"desnim radikalima". Ako prosečnog građanina upitamo šta to
zapravo tvrde revizionisti i na šta se pozivaju u svojim
dokazima, on ništa neće moći da odgovori na to. I to je
potpuno neizbežno pošto je javnim glasilima, koja se nalaze
pod strogom i totalnom kontrolom, zabranjeno da saopštavaju
bilo šta o argumentima revizionista. Zato mnogi ljudi ostaju
s potpuno izopačenim predstavama, misleći da revizionisti
jednostavno poriču stradanja Jevreja za vreme Drugog
svetskog rata. U stvarnosti pak niko ne osporava da je
znatan broj Jevreja za vreme vladavine nacionalsocijalista
bio upućen u koncentracione logore, da je veliki njihov broj
tamo umro od epidemija i iscrpljenosti. Niko ne dovodi u
sumnju činjenice streljanja Jevreja, pre svega na Istočnom
frontu.
Revizionisti osporavaju sledeća tri stava:
1. Da je postojao plan fizičkog istrebljenja Jevreja.
2. Da su postojale "gasne komore" i "logori smrti",
sagrađeni radi uništavanja ljudi.
3. Da je pod vladavinom nacionalsocijalizma bilo ubijeno od
5 do 6 miliona Jevreja.
Takođe, nije tačno da je revizionizam "desnoradikalni"
pokret pošto on nije uopšte nikakva ideologija. Kako se
izrazio profesor Rober Forison, on je metod. Revizionisti
ponovo proveravaju zvanične verzije "holokausta" pomoću
istih onih sredstava koja se smatraju opšteprihvaćenim u
primeni na druge istorijske periode. Postoje slučajevi kada
neki revizionisti u svojoj političkoj orijentaciji skreću u
desno, ali kakve to veze ima sa ispravnošću ili lažnošću
njihovih naučno zasnovanih zaključaka? Da li je novu planetu
otkrio konzervativac, liberal, socijalista ili komunista to
za samo otkriće nema nikakav značaj. Uostalom, tu postoje i
zanimljive činjenice. Tako je na primer, jedan istaknuti
revizionista holokausta došao iz levice. To je Pol Rasinje,
učesnik francuskog pokreta otpora, socijalista i bivši
zatočenik logora Buhenvald i Dora-Mitelbau
Ako malo bolje pogledamo ovu kampanju koju klika javnih
glasila i političara vode protiv revizionista, odmah će nam
se otkriti čitav niz "znamenitosti". Pre svega,
revizionistička literatura se u celini lišava svake
verodostojnosti; ona se pak može izjednačiti samo sa onim
ludačkim izjavama u kojima danas neki tvrde da je Zemlja
centar vasione (2). Prema tome, revizionisti pate od tihog
ludila. Ali zašto se onda prema njima tako odnose? Zar vuku
na sudove ljude koji osporavaju da se Zemlja okreće oko
Sunca? Na čudan način se ti "tupavi čudaci" pokazuju krajnje
opasnim za rukovodeću kastu "zapadne demokratije" pošto
prete da uzdrmaju sam njen temelj. Tako na primer, Patrik
Baners piše povodom osude predsednika Nacionalne partije
Nemačke, revizioniste Gintera Dekerta (3): "Kada bi
Dekertovo shvatanje holokausta bilo tačno, to bi značilo da
je Federativna Nemačka zasnovana na laži. Svaki govor
predsednika, svaki minut ćutanja, svaka knjiga iz istorije
bi se pokazala kao lažna. Poričući uništenje Jevreja, on
osporava legitimnost Federativne Republike".
Ali da li je moguće da bi šačica ćaknutih ljudi mogla da
ugrozi temelje "Federativne Republike"? Ne, gospodo
novinari, u vašoj argumentaciji ima nešto sumnjivo. Ili su
revizionisti "budale" onda oni nisu opasni, a vi štedite
štamparsku boju i ne proganjajte ih, ili su oni zaista
opasni za društveno uređenje koje vlada na Zapadu, a onda
oni nisu nikakve "budale"! Izaberite jednu varijantu, pošto
su obe nespojive.
Stvar izgleda krajnje zapanjujućom iz tog razloga što se
"poricatelji" (tačnije, "pobijači") "holokausta" kažnjavaju
zakonski u mnogim zemljama (4). Kao osnova za ovakvo drsko
uplitanje pravosuđa u sferu slobodnih istraživanja poslužio
je takozvani Loi Gayssot (Gesoov
zakon) koji je donesen u Francuskoj 1990. godine (5). U
Saveznoj Republici Nemačkoj se protiv revizionista podižu
optužnice prema paragrafu 130 Krivičnog zakona (raspirivanje
nacionalne mržnje), paragrafa 131 (raspirivanje rasne
mržnje) i paragrafa 189 (vređanje sećanja na umrle). Do
sredine 1996. godine protiv revizionista je pokrenuto
nekoliko stotina sudskih procesa. U Austriji kao svojevrsni
"malj za veštice" za gušenje slobodnih istraživanja
"holokausta" služi takozvani "zakon", usvojen 1992. godine,
koji zabranjuje obnovu nacionalsocijalističkog rada.
Svi ovi zakoni su u suprotnosti sa Ustavom zagarantovanim
pravom slobodnog izražavanja mišljenja. Protivzakonita je i
sudska praksa zasnovana na tim zakonima, koja oduzima
optuženima bilo kakvu mogućnost da dokazuju svoje argumente,
kada se zaključci eksperata o tehničkoj nemogućnosti tvrdnji
o masovnim ubistvima blokiraju pozivanjem na "očiglednost"
holokausta.
Groteskna je uopšte i sama predstava kako su tobože pravnici
ovlašćeni da rešavaju sporna istorijska pitanja. Uzmimo
jedan primer. Minhenski naučnik Herbert Ilig u knjizi Je
li ikada živeo Karlo Veliki? (6) odriče
postojanje Karla Velikog i ceo vremenski period između 614. i
911. godine proglašava fantastičnim. Svih tih 297 godina
zajedno sa istorijskim ličnostima koje su delovale u njima
prema Iligu su izmišljene u političke svrhe. Kao dokaz on se
poziva na odsustvo arhitektonskih spomenika iz tih
takozvanih "mračnih vekova", i tako dalje. Ne udubljujući se
dalje u knjigu, recimo da ako sve ono što je rečeno u njoj
ništa ne vredi, nju treba ignorisati; a šta ako se ispostavi
da je autor u pravu, da ćemo morati da ga proglasimo za
genija. Ali tu postoji još i treća mogućnost: da je Karlo
Veliki ipak živeo, ali da mnoge herojske postupke koji mu se
pripisuju nije učinio. U takvom slučaju, Iligova knjiga može
plodno da utiče na istoriografiju, pokazujući joj koliko je
važno nemati poverenja u istorijske praizvore, već ih
proveravati.
Ali kako god stajala stvar sa Iligovom knjigom, jedno je
savršeno očigledno: on neće morati da zbog nje sedi pred
istražnim sudijom. Nikome neće pasti na pamet da ga strpa u
zatvor zbog toga što poriče "istrebljenje naroda"; jer
upravo on to čini, poričući postojanje Karla Velikog kojem
pripisuju masovno istrebljenje paganskih Saksonaca.
Ukratko govoreći, Karlo Veliki se može nekažnjivo
proučavati, ali sudbina Jevreja u Trećem rajhu ne može.
Svaki misleći čovek će reći sebi: istina koju treba braniti
pomoću krivičnog zakona na kraju će se ispostaviti da je
zapravo laž.
Primedbe
1) O Polu Rasinjeu biće kasnije reči.
2) Takva je antirevizionistička dokumentacija s kojom se
možemo upoznati u ciriškom listu Weltwoche (9,
16, 23. 12. 1993).
3) FAZ, 15. Avgust 1994.
4) Posle Francuske, SR Nemačke i Austrije ovaj zakon "za
korpu za otpatke" usvojile su Belgija, Španija i Švajcarska;
ali u ovim trima zemljama on još uvek nije na snazi.
5) Što se tiče Gejsovog zakona (Loi Gayssot) videti Eric
Delcroix, "La Police de la Pensée contre le Revisionnisme".
R. H. R., Colombes Cedex, F., 1994.
6) Heribert Illig, Hat Karl der Grosse je
gelebt?, Mantis Verlag, Grafeling, 1995.
IV. ŠTA SE ZAPRAVO DOGODILO
Pre nego što se obratimo uverljivosti dokaza o "holokaustu"
pod kojim se, ponavljamo, shvata svrsishodno masovno
istrebljenje Jevreja uz pomoć gasa, neophodno je u glavnim
crtama opisati ono što se neosporno događalo s Jevrejima u
Trećem rajhu.
Jevrejska politika Nacionalsocijalističke radničke partije
Nemačke od samog početka je bila usmerena na to da se
postepeno smanjuje uticaj Jevreja u Nemačkoj i da se njihov
veći deo primora da napusti zemlju. Prvom cilju služio je
čitav niz propisa i zakona usvojenih počev od 1933. godine,
koji su uz pomoć visokih kvota ograničavali broj Jevreja
među advokatima, lekarima i tako dalje, a takođe su
ograničavali ekonomska i politička prava Jevreja. Barem sve
do 1938. godine taj proces se odvijao bez primena nasilja;
sve do "kristalne noći" nijedan Jevrejin nije bio upućen u
logor zbog toga što je Jevrejin (1). On je mogao da dospe
tamo samo u slučaju ako se isticao kao vojnopolitički
protivnik režima nacionalsocijalizma ili je vršio krivično
delo (2).
Da bi pustili u rad mehanizam jevrejske migracije
nacionalsocijalisti su tesno sarađivali s cionističkim
organizacijama zainteresovanim za što je moguće veće
iseljavanje Jevreja uPalestinu. Ovaj zajednički
nacionalsocijalističko cionistički rad dokumentovan je u
svim svojim delovima i objavili su ga mnogi autori (3).
Njega, koliko nam je poznato, niko ne osporava.
Englezi su sprečavali doseljavanje Jevreja u Palestinu i
zato se ono odvijalo veoma sporo; mnogi od nemačkih Jevreja
su birali druge zemlje za iseljavanje, najčešće SAD. Ali i
tamo su se na putu jevrejske migracije stalno pravile
prepreke (4).
Do 1941. ogromna većina nemačkih i austrijskih Jevreja se
našla u izgnanstvu. Iste godine počela je deportacija
Jevreja u radne logore i geta. Razlog za to je bio: prvo,
nedostatak nemačke radne snage, jer je većina muškaraca bila
poslata na front; drugo, Jevreji su, nema sumnje, počeli da
predstavljaju pretnju za nacističku državu. Jevrejin Arno
Listger, borac ondašnjeg pokreta otpora, koji je preživeo
mnoge logore, s ponosom izjavljuje da u Francuskoj 15%
operacija koje je izveo pokret otpora, otpada na Jevreje
(5). Jevreji su tada činili manje od 1% stanovništva
Francuske. Komunistička cionistička organizacija "Crvena
kapela", koja je nanela ogromne gubitke nemačkoj armiji,
uglavnom se sastojala od Jevreja (6).
Treba istaći da su se u drugim zemljama sumnjive nacionalne
manjine internirale iz daleko manjih razloga; na primer, u
SAD je veliki broj Japanaca, čak i onih koji su
imaliamerički pasoš, bio zatvoren u logorima (7). Pri tome,
kako je kasnije priznao Ronald Regan, nije bio registrovan
nijedan slučaj špijunaže ili diverzije od strane američkih
Japanaca.
U zemljama koje je osvojila Nemačka Jevreji nisu stradali od
deportacije u jednakoj meri. Naročito su surovo postupali s
njima u Holandiji odakle ih je isterano oko dve trećine. Iz
Francuske je, naprotiv, kako svedoči Serž Klarsfeld, bio
deportovan 75.721 Jevrejin, što je odgovaralo približno 20%
jevrejskog stanovništva Francuske (8); ali i od ovog broja
mnogi nisu bili deportovani zbog njihove vere i rasne
pripadnosti, već zato što su učestvovali u pokretu otpora
ili su kršili razne propise i zakone. U takvim slučajevima
često du deportovali i nejevreje. Neznatan deo Jevreja bio
je izložen deportaciji u Belgiji.
U logorima je vladala zastrašujuće visoka smrtnost uglavnom
zbog bolesti. Ljude je naročito kosio pegavi tifus koji su
prenosile vaši. Radi borbe protiv njih počeli su da
primenjuju insekticid Ciklon Be.
U Aušvicu, najvećem koncentracionom logoru, pegavi tifus je
naročito besneo krajem leta i u jesen 1942. godine.
Epidemija je dostigla vrhunac između 7. i 11. septembra kada
je svakodnevno umiralo prosečno po 375 zatvorenika. Do
januara smrtnost se smanjila na 107 osoba dnevno, a do marta
se opet popela na 298 (9).
U zapadnim logorima stanje je postalo naročito kritično
tokom poslednjih meseci rata kada su umrle desetine hiljada
ljudi. Teror savezničkog bombardovanja u potpunosti je
razorio infrastrukturu, uništio skladišta hrane i lekova. U
logorima je zavladao kritičan nedostatak svega: hrane,
lekova, baraka. Čak Jeger pilot koji je prvi probio zvučni
zid piše u svojim uspomenama da je njegova eskadrila dobila
naređenje da ubija sve što se kreće (10). "Nemačka se piše
on nije mogla tako jednostavno podeliti na nevine civile i
vojna lica. Na primer, seljak je sa svoje njive hranio
krompirom nemačku vojsku".
Na taj način, saveznici su svrsishodno i uz pomoć strašnog
rata koji se vodio iz vazduha izazvali totalnu glad, a zatim
su licemerno preuzeli na sebe ulogu sudija nad pobeđenima,
sudivši im zbog toga što su u koncentracionim logorima loše
hranili ljude!
Britanske trupe su naročito užasno stanje zatekle u aprilu
1945. godine u Bergen-Belzenu gde su ugledali hiljade
nesahranjenih leševa i "žive skelete". Propaganda sve do
danas koristi fotografije koje su tamo napravljene kao dokaz
postojanja "holokausta". Ali činjenice govore nešto drugo.
Komandant logora Jozef Kramer iz sve snage je protestvovao
protiv slanja u pretrpani logor novih zarobljenika, ali bez
uspeha. Umesto da internirane u istočnim logorima
jednostavno prepuste Sovjetima, nacionalsocijalisti su ih
evakuisali na Zapad i raspoređivali po logorima koji su tamo
postojali tako da nijedan vojnik i nikakva radna snaga ne
dospeju u ruke Crvene armije. Transporti su na putu bili
neprestano bombardovani, evakuacija je često trajala
nedeljama, te su mnogi zarobljenici te teške zime zbog toga
umrli. U logorima gde su dospevali oni koji su uspeli da
izdrže put, stanje je svakim danom postojalo sve
dramatičnije.
Kramerovi protesti su ostajali bez odgovora. U Belzenu su
međutim besneli tifus i dizenterija, a hrane je bilo sve
manje. Šta je trebalo da čini Kramer? Da pusti zatvorenike?
Ali ko bi ih onda hranio na slobodi? Onda bi se epidemija
prenela na civilno stanovništvo. Da li je trebalo da zajedno
s političkim zatvorenicima takođe pusti i recidiviste pa da
ovi jurnu na stanovništvo? On je sam imao mogućnost da
pobegne u Južnu Ameriku, odvukavši sa sobom logorsku kasu.
Ali on to nije učinio; poverovao je britanskoj plemenitosti
i to je skupo platio. Štampa ga je žigosala kao "zver iz
Belzena" i sudska farsa ga je osudila na smrt (11).
U drugim logorima je takođe ogromna većina žrtava otpada na
kraj rata. U Dahauu je od januara do aprila 1945. godine
umrlo 15.389 ljudi, a u ostalim ratnim godinama 12.060 (12).
Tragična situacija u logorima bila je neizbežna posledica
sloma Nemačke i ona nije imala ničeg zajedničkog s planskim
genocidom, što se ne može reći o savezničkom bombardovanju
mirnog stanovništva Nemačke (i Japana). Samo u Drezdenu je
bilo ubijeno 250 hiljada ljudi. Za jednu noć tamo je bilo
ubijeno osam puta više ljudi nego u Dahauu tokom celog rata
i to na najužasniji način (13).
Jevreji su svakako umirali i van koncentracionih logora. U
getu u Lođu je od jeseni 1939. godine do jeseni 1944.
godine, umrlo, prema jevrejskim izvorima, 43.411 ljudi. U
varšavskom getu je do početka ustanka (u proleće 1943)
registrovano 26.950 smrtnih slučajeva (14). Deo ljudi je
svakako umro prirodnom smrću, ali većina kao rezultat ratnih
dejstava i evakuacije.
Rezultat: Jevreji su teško stradali za vreme Drugog svetskog
rata, oni su imali velike ljudske gubitke. Ali nema ratova
gde ljudi ne ginu i ne stradaju. U Drezdenu je 250 hiljada
ljudi za samo jednu noć poginulo u strašnim mukama oni su
izgoreli i bili sahranjeni pod ruševinama; u Lenjingradu su
stotine hiljade Rusa umrle od gladi; 180 hiljada ljudi je
poginulo prilikom gušenja Varšavskog ustanka. Teško su
stradali ne samo zatočenici koncentracionih logora, nego i
ruski, i nemački vojnici na frontovima. Pa da li onda
stradanja Jevreja znatno prevazilaze u procentnom pogledu
gubitke drugih naroda? Sada ćemo se pozabaviti odgovorom na
ova pitanja.
Primedbe
1) O "kristalnoj noći" kao osnovni rad koji pripada
zvaničnoj istoriji čitajte N. Gramls, Der
9. November 1938. Reichskristallnacht, Bonn,
1958, a kao osnovni pevizionistički rad Ingrid Weckerts, Feuerzeichen (Grabert.
1981).
2) Da tokom prvih godina nacionalsocijalistički režim nikoga
od Jevreja nije slao u koncentracione logore neoborivo
dokazuje jevrejski profesor istorije Arno Majer (Amo Meueg, Der
Krieg als Kreuzzug, Rovvohlt, 1989, str.
200).
3) Dva osnovna rada o saradnji nacionalsocijalista i
cionista su Edwin Blacks, The Transfer
Agreement (New York/London, 1994) i
Francis Nicosias, Hitler und der Zionismus (Druffel,
Leoni, 1989). Kratak pregled najvažnijih činjenica daje
Ingrid Weckert u knjizi Auswanderung der
Juden aus dem Dritten Reich ( Nordwind
Verlag, Molevej 12, Kollund/DK). U svom glavnom radu o SS (Der
Orden unter dem Totenkopf, Gondrom, 1990)
ovu temu takođe dotiče Hajnc Hone.
4) Uporediti, Ingrid Weckert, Auswanderung... (videti,
primedbu 3).
5) Spiegel,5p. 7/1993.
6) O "Crvenoj kapeli" videti, na primer, Gerd Sudholt, Das
Geheimnis der Roten Kapelle, Druffel,
Leoni, 1979.
7) Historische Tatsachen, a.a.O.,
br 41.
8) Serge Klarsfeld, Le Memorial de la
Deportation des Juifs de France, Beate
Klarsfeld Foundation, Brussel/New York, 1982.
9) O brojkama smrtnosti u Aušvicu videti: JeanClaude
Pressac, Die Krematorien von Auschwrtz, Piper,
1994, str. 193.
10) Chuck Yeager, Yeager. An Autobiography, Bantam
Books, New York. 1985, str. 79.
11) O Bergen-Belzenu i Jozefu Krameru, videti, Journal
of Historical Review, Office Voh 2739, New
Port Beach, CA, USA, proleće 1995, a takođe Robert Lenski, Der
Holocaust vor Gericht, Samisdat
Publishers, 206 Carlton Street, Toronto, Kanada, 1993, str.
197 ff.
12) O statistici smrtnosti u Dahauu videti: Paul Berben, Dachau.
The Official History, The Norfolk Press,
London, 1975.
13) Podrobnu diskusiju o broju žrtava u Drezdenu
zainteresovani mogu naći u knjizi Jürgen Graf, Todesursache
Zeitgeschichtsforschung, Neue Visionen,
Postfach, 5436 Wurenlos, 1995, str. 267 ff.
14) Historische Tatsachen, a.a.O.,
br. 36.
V. KO JEDNOM SLAŽE...
Ako izjave i prebrojavanja koja desetlećima šire zvanični
istoričari razmotrimo pod lupom, otkrićemo da tamo vlada
užasna zbrka i da se zvanična verzija stalno menja kao u
romanu Džordža Orvela 7954. Evo nekoliko karakterističnih
činjenica.
A. Broj žrtava Aušvica (1)
U najvećem koncentracionom logoru koji su osnovali
nacionalsocijalisti, umrlo je:
– 9 miliona ljudi, prema filmu Nuit de
Brouillard (Hoh u magla) (2);
– 8 miliona ljudi, prema saopštenju francuskog Resora za
izučavanje ratnih zločina, objavljenom 1945. godine (3);
– 7 miliona ljudi, prema svedočenju zatvorenika Rafaela
Fajdelsona (4);
– 6 miliona Jevreja, prema jevrejskom izdavaču Tiberiju
Kremeru (5);
– 5 miliona ljudi, od njih 4,5 miliona Jevreja, prema listu Mond od
20. aprila 1978. (6);
– 4 miliona ljudi, prema Nirnberškom tribunalu;
– 3,5 otrovanih gasom, od njih 95% Jevreji ("mnogi" drugi su
umrli iz drugih razloga), prema filmskom režiseru Klodu
Lancmanu (7);
– 3,5 miliona ljudi, od njih 2,5 miliona otrovanih gasom
samo do 1. decembra 1943. godine, prema priznanju prvog
komandanta Aušvica Rudolfa Hesa (8);
– 2,5 miliona ljudi, prema svedočenju zatvorenika Rudolfa
Vrbe (9);
– 2-3 miliona ubijenih Jevreja i hiljade nejevreja, prema
priznanju esesovca Perija Brouda (10);
– 1,5-3,5 miliona Jevreja otrovano je samo između aprila
1941. i aprila 1944, godine, prema izjavi izraelskog
"eksperta za holokaust" Jehude Bauera, datoj 1982. godine
(11);
– 2 miliona Jevreja otrovanih gasom, prema svedočenju Lusi
Davidovič (12);
– 1,6 miliona ljudi, od njih 1.352.980 Jevreja, prema izjavi
Jehude Bauera, datoj 1989. godine (13);
– 1,5 miliona ljudi, prema saopštenju poljske vlade iz 1995.
godine (14);
– oko 1,25 miliona ljudi, od njih 1 milion Jevreja, prema
izjavi Raula Hilberga (15);
– 1-1,5 miliona ljudi, prema izjavi Ž. K. Presaka, datoj
1989. godine (16);
– 800-900 hiljada ljudi, prema jevrejskom istoričaru Heraldu
Rojtlingu (17);
– 775-800 hiljada ljudi, od njih 630 hiljada Jevreja
otrovanih gasom, prema izjavi Ž. K. Presaka, datoj 1993.
godine (18);
– 670-710 hiljada ljudi, od njih 450-550 Jevreja otrovanih
gasom, prema izjavi Ž. K. Presaka, datoj 1994. godine (19).
Kao što vidimo, broj žrtava se s godinama stalno smanjuje.
Pa ipak, ukupan broj žrtava "holokausta" od 5-6 miliona zbog
toga se nimalo ne koleba. Od tih 5-6 miliona mogu se oduzeti
stotine hiljada, čak i milioni, on će ostati isti. Takva je
matematika "holokausta"!
Na kakve dokumente, na kakva iskopavanja masovnih grobnica
se oslanjaju holokaustovci, smanjujući broj žrtava. Ni na
kakva! Sve gore navedene brojke jesu čista izmišljotina koja
nema nikakve veze s dokumentovanom realnošću logora Aušvica.
Po računima revizionista, tamo je umrlo oko 150 hiljada
Jevreja (Forison) ili 160-170 hiljada (Matonjo); od njih je
otrovanih gasom nula. Epidemija, na prvom mestu trbušni
tifus, bili su glavni uzrok tako užasno visoke smrtnosti.
B. Sapun od masti Jevreja
Na Nirnberškom procesu sovjetska strana je tvrdila da su od
masnoće ubijenih Nemci pravili sapun (20). Ova banalna i
strašna bajka redovno i desetlećima isplivava u svetskoj
štampi, poput čudovišta iz jezera Loh Nes. S pesničkim
nadahnućem nju je ukrasio Simon Vizental (21): "U poslednjoj
nedelji marta (1946. godine) u rumunskoj štampi se pojavila
jedinstvena vest: u malom rumunskom gradiću Folmigeni,
svečano je bila izrvešan ceremonija sahrane na jevrejskom
groblju 20 sanduka sapuna. Na sanducima je stajao natpis R.
J. F. 'čista jevrejska mast'... Krajem 1942. godine prvi put
se javlja užasna reč 'transport za sapun'. To je bilo u
Varšavskom vojvodstvu, a fabrika se nalazila u Galiciji, u
Belzecu. U toj fabrici je od aprila 1942. do maja 1943.
godine prerađeno 900 hiljada Jevreja u sirovine... Kulturnom
svetu je teško da shvati s kakvim su zadovoljstvom nacisti i
njihove žene gledali na taj sapun. U tom komadu oni su
videli cirkuski trik uz čiju pomoć je tamo bio skriven
Jevrejin koji bi mogao da bude neki drugi Frojd, Ajnštajn
ili Erlih... Sahrana tog sapuna je... izgledala kao nešto
protivprirodno. Začarana tuga koja se nalazila u tom malom
predmetu za svakodnevnu upotrebu cepala je čak i okamenjena
srca ljudi 20. veka. U atomskom veku vraćanje na mračnu
srednjevekovnu kuhinju veštica deluje kao priviđenje. Pa
ipak, sve je to istina!"
Godine 1990. izraelski ekspert za "holokaust" Šmul Krakovski
je saopštio da je sapun od Jevreja izmišljotina. S
nedostižnom drsko
šću on je dodao da su tu bajku izmislili Nemci da bi
pričinili Jevrejima duševne patnje! (22).
V. Metodi istrebljenja Jevreja
Iz literature o "holokaustu" može se saznati da se ubistvo
Jevreja vršilo na sledeće načine:
– u Aušvicu i Majdaneku uz pomoć insekticida ciklon-Be; u
Majdaneku delimično ugljenmonoksidom;
– u Helmnu putem uvođenja u kamion izduvnih gasova;
– u Belzecu, Sobiboru i Treblinki uz pomoć izduvnih gasova
dizel motora;
– na Istočnom frontu u gasnim kamionima i pomoću masovnih
streljanja.
Ispitujući po godinama istoriju "holokausta" koja počinje
1942. godine čovek se svaki čas suočava sa potresnim
stvarima. S velikom upečatljivošću tamo se opisuju bezbrojni
načini ubistva, o kojima kasnija literatura nije izustila
nijednu reč i ćuti kao nema.
a) Pneumatski čekić
Ovaj metod je opisan u saopštenju poljskog pokreta otpora na
sledeći način (23): "Kada su četu slali na posao ona je išla
u dvorištegde su vršene egzekucije i pogubljenja uz pomoć
pneumatskog čekića. Zatvorenike su dovodili jednog za drugim
u dvorište gole i vezanih ruku. Putem su im u leđa pucali iz
pneumatskog uređaja. Pod dejstvom komprimiranog vazduha
čekić je udarao po lobanji i razbijao je".
b) Električne kupke
Opet se prema saopštenju poljskog pokreta otpora, s
pozivanjem na izjavu oficira SS, kaže (24): "Zatvorenike su
van radnog vremena terali po dve i po hiljade ljudi u komoru
s vodom i tamo su puštali električnu struju..."
v) Električna pokretna traka
O ovom metodu saopštava list Pravda pet
dana posle oslobođenja Aušvica (2. februar 1945): "Oni
(Nemci) izravnali su brežuljak u istočnom delu logora,
uklonili su i uništili sve tragove pokretne trake na kojoj
su stotine ljudi istovremeno ubijali električnom strujom".
g) Atomska bomba
Za vreme Nirnberškog procesa američki tužilac Robert Džekson
je izrekao sledeće (25): "U malom privremenom selu koje je
bilo izgrađeno specijalno za ovu svrhu bilo je ubijeno 20
hiljada Jevreja. Uz pomoć novopronađenog sredstva
uništavanja 20 hiljada ljudi bilo je uništeno gotovo
trenutno, tako da od njih ništa nije ostalo, nikakvog traga.
Eksplozija je stvorila temperaturu od 400-500 stepeni S, i
tako je uništila ljude da od njih nije ništa ostalo".
d) Spaljivanje živih ljudi
Eli Vizel, koji je 1986. godine dobio Nobelovu nagradu za
mir, bio je od proleća 1944. do januara 1945. godine
interniran u Aušvic. Godine 1958. izašla je knjiga njegovih
logorskih priča La Nuit (Noć) u
kojoj on nijednom rečju ne pominje gasne komore, uprkos tome
što je za vreme njegovog boravka u logoru tamo trebalo da
bude uništeno 400 hiljada mađarskih Jevreja. Ali u nemačkom
prevodu knjige gasne komore isplivavaju kao u čaroliji,
pošto tamo gde u francuskom tekstu stoji "krematorijum",
prevodilac piše "gasna komora". Uništenje Jevreja Vizel
opisuje ovako (26): "Nedaleko od mesta gde smo se nalazili,
u jami je gorela vatra; džinovski plamen je izbijao odande,
tamo su nešto spaljivali. Jami je prišao pokriveni kamion i
istresao je u nju svoj teret. To su bila mala deca. Bebe!
Da, to sam video sopstvenim očima... Decu u vatru! (I ne
čudi me što od tada ne mogu da zaspim.) Tamo su trebali da
pošalju i nas. Samo malo dalje bila je jama još većih
razmera za odrasle. 'Oče rekao sam ako stvar stoji tako, ja
neću da čekam. Baciću se na električne žice. To je bolje
nego beskrajna muka u vatri'".
O tome kako je uz pomoć čuda Eli Vizel izbegao "vatru"
ispričaćemo kasnije.
đ) Para
U decembru 1945. godine na Nirnberškom procesu je u zapisnik
uneseno sledeće (27): "Sve žrtve (u Treblinki) morale su da
skinu odeću i obuću koju su im odmah oduzimali. Odmah zatim
su žrtve, najpre žene i decu, uterivali u komoru smrti...
Prepunu komoru su hermetički zatvarali i u nju su puštali
paru... Prema saopštenjima kojima raspolažemo, u Treblinki
su bili ubijene mnoge stotine hiljada Jevreja".
e) Gušenje putem
ispumpavanja vazduha iz komore
O ovom metodu koji se tobože primenjivao u Treblinki
saopštava sovjetski Jevrejin Vasilij Grosman (28).
ž) Negašeni kreč
Prema iskazima Jana Karskog, Jevreje su u Belzecu uništavali
na sledeći način (29): "Pod vagona (nabijenog Jevrejima)
posipali su debelim slojem belog praška. Bio je to negašeni
kreč. Svako zna šta se događa kada u njega
dospe voda. Padajući na telo, kreč ga odmah izjeda do
kostiju... Već je padao sumrak kada su 45 vagona (lično sam
ih brojao) bili puni. Prepun izmučenih ljudskih tela, voz se
njihao i strašno zavijao, kao proklet".
z) Ljudska vodenica
Nešto sasvim drugo o uništenju Jevreja u Belzecu saopštava
doktor filosofije Stefan Šende (30): "Ljudska vodenica
(Menschenmuhle) imala je približno sedam kilometara u
prečniku... Vozovi prepuni Jevreja odlazili su u tunel i
dospevali u mesto pogubljenja koje se nalazilo ispod
zemlje... Potpuno gole Jevreje su uvodili u ogromne sale u
kojima se za jedno pogubljenje moglo smestiti nekoliko
hiljada ljudi. Sale su imale metalni pod koji je mogao da se
spušta. Pod se u tim salama zajedno sa mnogim hiljadama
Jevreja spuštao u bazene koji su se nalazili ispod njega sve
dok oni koji su stajali na gvozdenim pločama nisu u
potpunosti odlazili pod vodu. Kada su svi Jevreji koji su
stajali na metalnim pločama bili već do bedara u vodi, u
vodu su puštali električnu struju. Nakon nekoliko trenutaka
svi su Jevreji, sve hiljade, bili mrtvi. Tada se metalni pod
podizao naviše. Na njemu su ležali leševi ubijenih. Ponovo
su uključivali struju i metalni pod se pretvarao u
krematorijum, zagrevao se do belog usijanja, sve dok se svi
leševi na njemu nisu pretvorili u pepeo... Svaki voz je
dovozio od tri do pet hiljada, a ponekad i više Jevreja.
Bilo je dana kada je sporednom prugom u Belzec dovoženo po
20 i više takvih vozova. Savremena tehnika pod nacističkim
režimom slavila je svoj trijumf. Problem kako uništiti
milione ljudi bio je rešen".
i) Potapanje
Prema saopštenju izraelskog "eksperta za holokaust" Jehude
Bauera, Rumuni su u Odesi veliki deo od 144 hiljade Jevreja
utopili (31). O ovom metodu ubistva saopštila je takođe
ilegalna informativna agencija u Varšavskom getu, govoreći o
Babjem Jaru (32): "U Kijevu nije ostao živ nijedan Jevrejin
nakon što su Nemci celokupno jevrejsko stanovništvo Kijeva
bacili u Dnjepar".
j) Hlorovodonik, lančano streljanje, vrela voda,
kiseline
Tvrdi se da se uz pomoć ovih sredstava ubijalo u Treblinki
(33, 34).
O svim ovim pričama savremene pristalice "holokausta" neće
ništa da znaju, iako su svojevremeno one bile potvrđene od
strane "svedoka koji zaslužuju poverenje", kao što danas
stoji stvar s gasnim komorama sumnja u njihovo postojanje je
zakonom zabranjena u čitavom nizu zemalja slobodnog zapadnog
demokratskog sveta.
G. Gde su se nalazile "gasne komore"?
Nakon što su komore sa vrelom parom, mlinovi, vagoni s
krečom i tome slično bili uspešno zamenjeni gasnim komorama,
među istoričarima već desetlećima traje spor po pitanju gde
su se gasne komore nalazile.
a) prva faza
Svaki, ili gotovo svaki koncentracioni logor imao je jednu i
više gasnih komora tako se tvrdilo u prvim posleratnim
godinama. Na Nirnberškom procesu logorski lekar Dahau dao je
sledeći iskaz (35): "Gasne komore su bile spremne 1944.
godine i doktor Rašer mi je predložio da ih isprobam na
prvim žrtvama. Od 8-9 lica smeštenih u komoru troje je davalo
znake života, a ostali su bili mrtvi. Oči su im bile crvene,
a lica natečena".
Upečatljiv opis gasnih komora u Buhenvaldu daje
svedokočevidac koji "zaslužuje poverenje" Čarls Hauter (36):
"Brzo sprovođenje istrebljenja zahtevalo je specijalnu
tehniku. Neke naročito rafinirano konstruisane komore imale
su stubove od providnog materijala u kojima se stvarao gas i
zatim izlazio napolje. Druge su bile jednostavnije, ali sve
su izgledale veoma lepo. Lako se moglo shvatiti da su ih
gradili sa zadovoljstvom i da su bile odavno planirane. I
zato su posedovale sve estetske vrline. One subile deo
logora, konstruisan s naročitom ljubavlju".
Logorski lekar Persi Trejt u Ravensbruku je izjavio (37):
"Sećam se da su mnoge Poljakinje bile ubijene pucnjem u
potiljak. Ali pošto su se ta streljanja odvijala burno i
postojala je opasnost da u vatru dospeju i žive osobe, ja
sam se brinuo o tome da način ubistva bude pristojan. I to
su bile gasne komore".
Nešto neshvatljivo se činilo u zamku Harthajm kod Linca (u
Austriji), gde je bilo otrovano od 1 do 1,5 miliona ljudi.
Navedimo priznanje komandanta Mauthauzena Franca Cirajsa
(38): "Grupenfirer SS Glik je naredio da se slabi
zatvorenici proglase duševno obolelima i da se otruju gasom
u velikoj zgradi. Tamo je bilo ubijeno od 1 do 1,5 miliona
ljudi. Mesto se naziva Harthajm i nalazi se 10 km od Linca".
b) od avgusta
1960: na teritoriji starog Rajha gasnih komora nije bilo
U avgustu 1960. godine rukovodilac minhenskog Instituta za
savremenu istoriju Martin Brošat pisao je (39): "Ni u
Dahauu, ni u Bergen-Belzenu, ni u Buhenvaldu Jevreje i druge
zatvorenike nisu ubijali gasom... Masovno uništenje Jevreja
gasompočelo je 1941-1942. godine i vršilo se isključivo na
specijalno za to izabranim mestima opremljenim specijalno
tehnički izrađenim uređajima, u prvom redu na okupiranim
poljskim teritorijama (ali ne u starom Rajhu): u Aušvicu,
Sobiboru na Bugu, Treblinki, Helmnu i Belzecu".
Karakteristično je da u Brošatovoj priči nema Majdaneka
logora snabdevenog gasnom komorom. Govoreći "u prvom redu"
on je verovatno hteo da ostavi pitanje otvorenim ko zna,
može se ispostaviti da su u Mauthauzenu (Austrija) i u
Štuthofu/Nacvajleru (Elzas) gasne komore takođe postojale?
Što se pak tiče "starog Rajha" (u granicama iz 1937.
godine), tamo, uporno tvrdi Brošat, ubistava gasom nije
bilo.
v) 1983. godina: vraćanje gasnih komora na Zapad
U kolektivnom radu Kogona, Langbajna i Rikerla Nacionalsocijalistička
ubistva uz pomoć otrovnog gasa (40) gasne
komore od 1983. godine praznuju svoj povratak u Ravensbruk,
Zaksenhauzen, Štuthof i drugde. Istina, masovna trovanja se
sada tamo više nisu vršila samo male probe s nekoliko
hiljada žrtava. Tako je bio postignut kompromis između
stavova Brošata i holokaustovacafundamentalista. Samo su se
gasnih komora u BergenBelzenu i Buhenvaldu autori odrekli.
Ako u nekom pred licem ovih neverovatnih protivrečnosti
nastanu sumnje u neospornu ispravnost verzija "holokausta"
isfabrikovanih posle svih tih lutanja i podvala, verzijakoje
se uza sve peripetije oslanjaju na svedočenja o trovanjima
ganjom "očevidaca koji zaslužuju poverenje", takav će dobro
učiniti ako, živeći u demokratskoj Nemačkoj, u demokratskoj
Austriji, u demokratskoj Francuskoj, u demokratskoj
Švajcarskoj, svoje sumnje zadrži za sebe, inače već jednom
nogom stoji u zatvoru. Kao prototip današnje demokratije
najbolje mogu da posluže poznata tri majmuna od kojih jedan
ne govori, drugi ne vidi, da treći ne čuje.
Primedbe
1) Ovu tabelu smo s manjim skraćenjima
preuzeli od R. Forisona, koju je objavio u V.H.O.
Nieuwsbref (Herausgeber Siegfried Verbeke,
Antwerpen, 7de jaagang, 1996, br.
2) Snimio ga je 1955. godine Alen Rene.
3) Eugene Aroneuanu, Camps de
concentration, Office francais d'édition,
str. 196.
4) Tamo, str. 196.
5) Kremerov predgovor za knjigu Miklos Nyiszli, SS
Obersturmfuhrer Docteur Mengele, Les Temps
modernes, mart 1951, str. 1655.
6) Nirnberški dokument URSS-008.
7) Predgovor Kloda Lancmana za Filip Muller, Trois
ans dans une chambre a gaz, Pygmalion,
Gerard Watelet. 1980, str. 12.
8) Nirnberški dokument PS-3868.
9) Vrbino svedočenje u izraelskoj ambasadi u Londonu u vezi
s procesom Ajhmanu, 16. jula 1961.
10) Pery Broad, KL Auschwitz in den Augen
der SS, Verlag des Staatl. Museums
Auschwitz, 1973, str. 141.
11) Yehuda Bauer, A history of the
Holocaust, New York, Franklin Watts, 1982,
str. 215.
12) Lucy Davidowicz, The War against the
Jews, Penguin Books, 1990, str. 191.
13) Yehuda Bauer, Auschwitz and the Poles, The
Jerusalem Post, 22. September 1989, str. 6.
14) Do 1990. na bronzanim tablicama u Aušvicu isticala se
cifra od 4 miliona žrtava. Zatim su za ovo preterivanje
optužili sovjetsku stranu i tablice su skinuli.
15) Raul Hilberg, The destruction of the
European Jews, New York, Holmes and Meier,
1985, str. 895.
16) Jean-Claude Pressac, Auschwitz.
Technique and Operation of the Gas Chambers, Beate
Klarsfeld Foundation, New York, 1989, str. 553.
17) Gerald Reitlinger, Die Endlösung, Colloquium,
1983, str. 524.
18) Jean-Claude Pressac, Les crematoires
d'Auschwitz, CNRS, 1993, str. 148.
19) Jean-Claude Pressac, Die Krematorien
von Auschwitz, Piper, 1994 (nemački prevod
knjige pomenute u primedbi 18), str. 202.
20) Nirnberški pokument IMT VII, str. 656/657.
21) Simon Wiesenthal, Der peie Weg, Wien,
br. 17/18, 1946.
22) Daily Telegraph, 25.
April 1990.
23) Izveštaj poljskog pokreta otpora od 1. novembra 1942.
Državni muzej Ošvjenćima, Poljska. Oboz str. 79-80, "O životu
u logoru" citati iz Enrique Aynat, Estudios
sobre el Holocausto, Graficas Hurtado,
str. I. Maestro Lope, 59 i 65, 46100 Burjassot/Valencia,
1994, str. 150/151.
24) Izveštaj poljskog pokreta otpora od 23. oktobra 1942.
Državni muzej Ošvjenćima, Poljska, Oboz str. 52, Blatt
163-A/1, citirano po Enrique Aynat, uporediti primedbu 23.
25) Nirnberški dokument IMT XX I, str. 579/580.
26) Elie Wiesel, La Nuit, Editions
de minuit, 1958, str. 57 ff.
27) Nirnberški dokument PS Y3311.
28) Vasilij Grosman, Pakao Treblinke, izdavačka
kuća za stranu literaturu, Moskva, 1946.
29) Ian Karski, Story of a Secret State, The
Riverside Press, Cambridge 1944, Robert Faurisson, Réponse
a Pierre Vidal-Naquet, La Vieille Taupe,
Paris, 1982, str. 43-44.
30) Stefan Szende, Der letzte Jude aus
Polen, Europa Verlag, Zürich, New York,
1945, str. 290 ff.
31) Yehuda Bauer, A History of the
Holocaust, a.a.O., str. 200.
32) "Podziemna Obsluga Prasy Pozagettovvej", Archives
of the Jewish Historical Institute in Warsaw, Ringelblum-Ifile,
July 18, 1942, navedeno po Herbert Tiedemann, "Babi Jar.
Kritische Fragen und Anmerkungen", u: Emst Gauss, Graundlagen
zur Zeitgeschichte, Grabert, 1994, str.
378.
33) Amulf Neumaier u: Gauss, Gnmdlagen..., a.a.O.,
str. 358 ff.
34) Robert Faurisson u: Gauss, Grundlagen..., a.a.O.,
str. 10.
35) Nirnbeški dokument IMT V, str. 198.
36) Navedeno no Pierre Vidal-Naquet, Les
assassins de la mémoire, Editions de la
decouverte, 1991, str. 28.
37) Navedeno po Kogon/Langbein/Ruckerl, Nationalsozialistische
Massentötungen durch Giftgas, Fischer
Taschenbuch, 1989. str. 258.
38) Simon Wiesenthal, KZ Mauthausen, Ibis
Verlag 1946, str. 7/8.
39) Die Zeit, 19 August
1960.
40) Uporediti primedbu 37.
VI. DOKAZI ZA POSTOJANJE „HOLOKAUSTA"
Krajem juna i početkom jula 1993. godine u listu Velt pojavilo
se saopštenje "Devet godina u zatvoru bez krivice":
"28. juna 1993. (Asošijeted pres). Najpre osuđen na smrtnu
kaznu, a zatim tri puta na doživotnu robiju čovek u
američkoj državi Merilend će već ove nedelje biti pušten na
slobodu. Dvadesettrogodišnji Kirk Bludvors koji je proveo 9
godina u zatvoru, a od toga 2 godine u ćeliji osuđenika na
smrt, bio je optužen da je 1984. silovao i ubio
devetogodišnju devojčicu. Obavljena sudsko-medicinska
ekspertiza (sperme i tako dalje) pokazala je da Bludvors
nije učinio zločin, ali je bio osuđen na smrt na osnovu
izjava 5 svedoka koji su tvrdili da su ga videli u trenutku
izvršenja zločina".
Ovakav slučaj ubedljivo pokazuje ono što je poznato svakom
pravniku, naime, da se izjave svedoka moraju temeljno
proveravati uz pomoć eksperata. Svedoci mogu lagati ili se
iskreno varati. Dokazivanje pomoću svedoka smatra se
najslabijim od svih vrsta dokazivanja (1).
Ono što važi za pojedinačno obično ubistvo, mora važiti i u
slučaju ako se radi o stotinama hiljada ili čak miliona
ljudskih žrtava. U skladu sa ovim prostorije koje su
nazvane"gasnim komorama" morale su biti odmah po završetku
rata podvrgnute najbrižljivijoj ekspertizi. Zatim su
stručnjaci morali da izračunaju da li su krematorijumi mogli
ako su takvi postojali u logoru da prerade toliki broj
leševa u "logorima smrti". U "čistim logorima smrti"
Treblinki, Sobiboru, Helmnu leševe su najpre tobože
zakopavali u zemlju, zatim su ih ekshumirali i, najzad,
spaljivali na otvorenom prostoru. Ako su postojale masovne
sahrane mnogih stotina hiljada ljudi one bi se mogle pronaći
čak mnogo godina nakon toga uz pomoć probnih iskopavanja i
snimaka iz vazduha, koji dobro pokazuju masovne grobnice;
njima se široko koriste danas Amerikanci u Bosni.
Ali ništa slično nije bilo učinjeno nakon završetka Drugog
svetskog rata i osude Nemačke. Do naučnih istraživanja
gasnih komora, krematorijuma i mogućih masovnih grobnica
tako nije ni došlo. Takođe, nije izvršena obdukcija nijednog
leša zatvorenika u koncentracionim logorima, a povodom
utvrđivanja trovanja gasom. Pristalice teorije istrebljenja
(tako se zovu branioci zvanične verzije holokausta) istakli
su, koliko nam je poznato, samo dve sudsko-medicinske
ekspertize kojima su hteli da potvrde masovna ubistva, ali
obe su pretrpele potpuni fijasko. Evo ih:
1. Na osnovu ekspertize sprovedene u Krakovu 1945. (2)
otkriveni su tragovi cijanida u kosi zatvorenika u Aušvicu.
Sada se ova ekspertiza, prvo, ne može ponovo izvršiti za
razliku od ekspertiza revizionista, Koje se mogu ponovo
obaviti u bilo kojem trenutku i, drugo, čak i ako je ona
bila tačna i tada bi bila lišena bilo kakve dokazne snage.
Pretpostavimo da je u Trećem rajhu odsečena kosa išla u
industrijsku preradu. Ali u tom slučaju ona bi obavezno
morala biti obrađivana ciklonom-Be da bi se očistila od
infekcije. Pretpostavimo takođe da su ljude trovali gasom,
ali nije li bezumlje šišati žrtvama kosu posle gasnih
komora, kada je otrov prodro u sve, te sama procedura
šišanja postaje opasna po život onih koji je vrše. U tom
slučaju, nema sumnje, žrtve bi bilo neophodno šišati pre
ubistva.
2. Prema drugoj poljskoj ekspertizi blizu Aušvica je u tlu
bio pronađen veliki broj ljudskih ostataka (3). Nema
nikakvih razloga izlagati ovu ekspertizu sumnji pošto je u
drugoj polovini 1942. u logoru besneo tifus i hiljade leševa
zatvorenika su spaljivane na otvorenom prostoru. Jedini
krematorijum koji je tamo postojao mogao je da preradi
najviše 100 leševa dnevno, a osim toga, on je često
obustavljao rad. Nalaženje ljudskih ostataka samo dokazuje
da je zaista u Aušvicu umrlo mnogo zatvorenika. Ali to
nipošto ne dokazuje masovno i svesno istrebljenje ljudi.
Tako se nalazimo pred neobičnom činjenicom: tužioci Nemačke
nisu ponudili nijedan dokaz "najvećeg zločina svih vremena".
Dokaze sve do danas nude revizionisti, ali njihovi dokazi
pobijaju zvaničnu verziju holokausta po svim osnovnim
tačkama.
Primedbe
1) Čitajte o ovome članak Manfreda Kolersa o vrednosti
iskaza i priznanja o "holokaustu" u knjizi Ernst Gauss, Grundlagen
zur Zeitgeschichte, a.a.O.
2) Rezultate krakovske ekspertize štampani su u
antirevizionističkom zborniku (Hg. Brigitte Bailer-Galanda,
Wolfgang Benz und Wolfgang Neugebauer), Deuticke, 1995, str.
79 ff.
3) O ovoj ekspertizi videti br. 60 Historischen
Tatsachen, a.a.O.
VII. DOKUMENTOVANI DOKAZI HOLOKAUSTA
A. Početni stav
Da se za vreme Drugog svetskog rata zaista vršilo
sistematsko istrebljenje miliona Jevreja u tom slučaju bi
morala da postoji specijalna i razgranata organizacija koja
uključuje u svoj sastav hiljade službenika. Operaciju
ovakvih razmera bilo bi potpuno nemoguće ostvariti bez
mnoštva naredaba i uputstava. A u jednoj takvoj
hijerarhijskoj državi kakva je bila Treći rajh, bez pismenog
naloga uopšte ništa nije moglo da se radi.
Zato bi bilo prirodno očekivati čitavo more pismenih dokaza
planskog istrebljenja Jevreja. Ponekad se pristalice teorije
istrebljenja ponašaju kao da stvar upravo tako i stoji. Tako
na primer, uzorni rad o "holokaustu" koji je napisao Raul
Hilberg, počinje ovako (1): "Materijal za svoju knjigu
Hilberg je skupljao ceo svoj život. On se smatra najboljim
poznavaocem praizvora koji uglavnom potiču od izvršilaca.
Zločinci temeljni u svemu dokaz svojih ubistava stotinama
hiljada puta su overavali pečatima i žigovima".
B. Vodeći „ekspert za holokaust" ima veliku potrebu
za dokazima
Ako čovek koji čezne za saznanjem počne da čita gore
pomenuti uzorni rad koji se naziva Uništenje
evropskih Jevreja, moraće da čeka do 927
strane pre nego što naiđe na poglavlje "Centri uništavanja",
a zatim će, prelistavši još 100 stranica, pronaći opis
"procedura uništenja". Na taj način, Hilbergu je bilo
potrebno da ispiše 1027 strana pre nego što se dotakne teme
koja se nalazi na naslovnoj strani njegovog dela i da joj
posveti nešto malo više od dvadesetak strana! A i one su
ništavne vrednosti.
Dokazi zločina, obećani u uvodu da su "sto hiljada puta
potvrđeni", jesu samo blef. Sve na šta se poziva Hilberg
jesu izjave svedoka i priznanja izvršilaca; tu spadaju još i
sudske odluke, takođe zasnovane na izjavama svedoka.
Hilbergovi omiljeni svedoci su Kurt Gerštajn i Filip Miler.
Mi ćemo kasnije posebno govoriti o "svedocima", ali ćemo
izjave ove dvojice "krunskih svedoka" navesti ovde.
Kurt Gerštajn, oficir medicinske službe SS, godine 1945. je,
izgleda, izvršio samoubistvo u francuskom zatvoru. On je
glavni svedok za Belzec. U njegovim "priznanjima", kako je
pokazao francuski istraživač Anri Rože, postoji najmanje
šest verzija koje se bitno razlikuju jedna od druge (2). U
jednom slučaju Gerštajn tvrdi da je bilo ubijeno gasom 20
ili 25 miliona ljudi. U Belzecu su, prema njemu, u gasnu
komoru površine 25 kvadratnih metara, nabijali po 700-800
ljudi, to jest, po 28-32 čoveka na jedan metar kvadratni.
Zatim je Gerštajn video brda odeće i obuće ubijenih čija je
visina bila 35-40 metara. To su Gerštajnovi iskazi.
Hilberg na svojih 20 strana najmanje 16 puta citira knjigu
Filipa Milera Sonderbehancllung (Posebno
ophođenje), koja se pojavila 1979. Ovaj na
strani 207-208 svoje nedopustivo nestručno napisane knjige
koju je nemoguće čitati bez mučnine, piše s epskom širinom
da su početkom leta 1944. godine u Aušvicu uništavali mnoge
hiljade leševa mađarskih Jevreja otrovanih gasom. To su
činili ovako: leševe su ređali u slojevima u dubokoj jami i
u potpunosti ih tamo spaljivali uz pomoć drva. Kao dodatno
gorivo služila im je mast koja je isticala iz leševa. Ona je
isticala za vreme gorenja u specijalno za to iskopane kanale
koji su se ulivali u kolektor. Gornji istopljeni sloj ove
masti članovi posebnih ekipa (zonderkomandi) zahvatali su
dugim vedricama i zalivali njima leševe da bi bolje goreli
(3).
Sve je to, naravno, nečuvena besmislica. Bez dovoljnog
priliva kiseonika leševi u jami uopšte neće goreti, dakle,
oni mogu samo da se donekle ugljenišu (4). A mast, da je i
zaista počela da ističe, bila bi prvo što bi izgorelo, a ako
bi ipak istekla u kanale, od prve iskre bi se tamo zapalila
(5). I uopšte, čak i čovek snajbujnijom maštom ne bi mogao
da zamisli ovako nešto: duboka jama, u njoj gore drva, na
njima leže u slojevima leševi iz kojih se izliva mast, ali
ona ne teče u vatru, već u posebne kanale; okolo idu ljudi
koji vedricama s dugačkim drškama zahvataju mast i zalivaju
njome leševe, a mast počinje da bukti.
Na strani 74 Miler nas usrećuje još jednom bajkom: "Ponekad
su u krematorijum dolazili esesovski lekari... Pred
pogubljenje oba lekara su još živim muškarcima i ženama,
poput rogate stoke, opipavali bedra i listove, da bi za sebe
uzeli 'najbolje delove'. Posle streljanja odabrane žrtve su
stavljali na sto, lekari su im isecali komade još toplog
mesa iz butina i listova i bacali ih u pripremljene posude:
mišići malopre streljanih ljudi još uvek su se mrdali u
konvulzijama, grčevito su se stezali i trzali u kofama, kuda
su ih stavljali, i kofe su pravile kružne pokrete".
Takav je "krunski svedok" Filip Miler kojeg Raul Hilberg
citira na 20 strana 16 puta! To da nema nikakvih dokumenata
koji govore o postojanju plana za istrebljenje Jevreja ne
može da prećuti ni Hilberg. Ali on nalazi za to duboko
misaono objašnjenje: vođe nacizma su donele odluku da izlože
sve što je neophodno u jednomaktu (6)!
V. „Dokazi o počinjenim zločinima" „specijaliste za
holokaust" Presaka
Godine 1993. iz pera francuskog apotekara Žana Kloda Presaka
izašla je knjiga Krematorijumi Aušvica (7)
koju je slobodna štampa slobodnog sveta jednodušno
proglasila knjigom koja pobija revizioniste. Ranije, 1989.
godine, Presak je objavio drugu knjigu Aušvic.
Tehnika i operacije s gasnim komorama (8)
koju je štampa jedva primetila.
U uvodu za drugu knjigu Presak zavodljivo obećava da se neće
oslanjati na priče svedoka, već na dokumente. Ali svaki put
kada se u knjizi pomenu gasne komore Presak se poziva na
svedoke. Odsustvo dokumenata koji dokazuju barem jedno
trovanje gasom u Aušvicu primorava Presaka da traži posredne
dokaze. On navodi dokument koji je njemu "konačni dokaz"
postojanja gasnih komora, ali u njemu se one uopšte ne
pominju. To je narudžbina jedne firme za isporuku gasnih
analizatora (podrobnije ćemo to razmotriti kasnije).
Na 80. strani on navodi narudžbinu građevinske uprave u
Aušvicu za isporuku hermetičkih vrata i 14 tuševa za
krematorijum u Birkenau (9). Iz ovoga Presak zaključuje da
su vrata bez sumnje bila predviđena za gasnu komoru, a
tuševi koji su navodno bili "lažni" trebalo je da namame
žrtve u gasnu komoru koja je bila maskirana pomoću njih. Ali
vrata su mogla da služe u krematorijumu da se radnici u
njemu ne bi otrovali ugljen monoksidom i da se dim ne bi
širio po svim prostorijama. Postojanje gasne komore pak ta
vrata ne dokazuju ni na koji način. O tome da su tuševi bili
"lažni" u dokumentima se ne kaže ni reči. No, u samom
postojanju tuševa u krematorijumu nema ničeg neprirodnog,
pošto se osoblje bavilo spaljivanjem umrlih od tifusa.
Na strani 70-71. Presak pominje drveni kompresor vazduha za
gasnu komoru u krematorijumu Birkenau (10). Da je bio
metalni, razmišlja on, bio bi razjeden korozijom pod
dejstvom ciklona-Be koji sadrži cijanovodoničnu kiselinu,
Ali kasnije, nastavlja Presak, tamo je bilo i metalnih
kompresora za vazduh: esesovci su "potcenili" opasnost od
korozije.
A sada zamislimo: vrši se istrebljenje miliona ljudi poput
štetnih insekata i kao dokaz za taj sramni čin "svetski
poznati, vodeći stručnjak za Aušvic" predlaže nam ovakvu
besmislicu! Mnogi revizionistički istraživači, naročito
Forison i Matonjo, podvrgli su Presakove argumente
uništavajućoj analizi (11). Godine 1996. na nemačkom jeziku
je izašao zbornik članaka na ovu temu (12).
G. „Nemci su uništili sve dokumente"
Ako se upitaju branioci službene verzije
„holokausta" zašto nema dokumenata koji dokazuju ubistvo
Jevreja, oni će odgovoriti da su Nemci sve dokumente
svojevremeno uništili. Isto to tvrdi još jedan "krunski
svedok", esesovac Peri Broud, po poreklu Brazilac, koji je
napravio u britanskom zatvoru iscrpan izveštaj o masovnim
ubistvima u Aušvicu. Na poslednjoj strani njegovih Uspomena može
se pročitati (13): "U svim službenim prostorijama Aušvica
gorele su vatre od fascikla s dokumentima, a zgrade koje su
služile za najmasovnija ubistva u istoriji, bile su dignute
u vazduh..."
Broud je oslobođen još 1947. godine (14) iako su Britanci
nameravali da ga obese ili streljaju pošto je svako ko je
ratovao na strani Nemačke, a naročito esesovac, bio van
zakona. Savršeno je očigledno da je ranije oslobađanje bilo
nagrada za Uspomene koje
su poslužile kao važan doprinos u cementiranju slike
"konačnog rešenja", slike koja se tada tek stvarala.
Međutim, nikakvih "lomača od fascikala s dokumentima" u
Aušvicu nije bilo pošto se u tom "najvećem logoru uništenja"
sačuvao ogroman broj dokumenata. U posebnom arhivu u Moskvi
(15) nalazi se oko 90.000 strana dokumenata građevinske
uprave, to jest, one organizacije koja se bavila građenjem
krematorijuma, a takođe, kako izjavljuju "eksperti", gasnih
komora koje se nalaze u krematorijumima.
Za vreme dugotrajnih boravaka u Moskvi 1995. godine autor je
zajedno sa istraživačem Karlom Matonjom proučio svih 90.000
strana tih dokumenata. Jedan njihov deo, 20.000 strana,
sastoji se od kopija drugih dokumenata koje su napravili
Nemci, a 70.000 su originalni dokumenti (16). I ni u jednom
od njih nema nijednog dokaza za ubistvo uz pomoć raca. Nas
to nije nimalo iznenadilo, jer da postoje takvi dokumenti
njih bi već odavno trijumfalno prikazali celom svetu. U tom
arhivu su takođe radili Presak i Jevrejin iz Britanije
Džerald Fleming, i obojica nisu našli nijedan dokaz za
postojanje gasnih komora.
Primedbe da su navodno Nemci birali dokumente koji su ih
razobličavali, te ih uništavali, naivne su. Zamislimo
sledeću situaciju: jesen 1944. godine, u Aušvic samo što
nije ušla Crvena armija, i najednom komandant Rihard Ber
izdaje naređenje: "Razvrstajte sve dokumente, izaberite među
njima one u kojima se govori o ubistvu Jevreja gasom i njih
uništavajte. Ostale dokumente ostavite neka stoje!" Može li
se zamisliti ovako nešto?
Savršeno je očigledno da su Nemci jednostavno ostavili sve
dokumente tamo gde su se nalazili. Njima čak nije ni na
pamet padalo da dokumenti mogu u bilo čemu dokazivati
njihovu krivicu!
I u muzeju Aušvica, i u drugim arhivima, nalaze se dokumenti
iz Aušvica. Njihov ukupan broj dostiže negde oko 120-150
hiljada.
I nijedan od njih ne sadrži nijednu reč o trovanju gasom
ijednog Jevrejina.
D. Dokumenti koji su u suprotnosti s verzijom o
istrebljenju
Stvar pristalica holokausta stoji još gore, pošto
postoji još mnoštvo dokumenata koji pobijaju zvaničnu
verziju "holokausta".
Đ. Trikovi pristalica teorije istrebljenja
Obično istoričar koji se bavi ovim ili onim
periodom istorije skuplja o njemu dokumente, ocenjuje ih, a
zatim, oslanjajući se na njih, gradi svoje pretpostavke. U
slučaju "holokausta" njegovi pobornici postupaju potpuno
suprotno. Oni polaze od aksioma da su nacisti uz pomoć gasa
ubili šest miliona Jevreja, a zatim se trude da s tim
aksiomom usklade dokumente. Pri tome oni, naravno, moraju da
dokumente izlažu nasilju, jer se u njima ništa ne govori ni
o istrebljenju Jevreja, ni o gasnim komorama. Oni često
pokušavaju da spasu stvar stvarajući lažne ili polu-lažne
dokumente. Razmotrimo niz primera.
E. Lažni dokumenti i dokumenti od sumnjive vrednosti
Vanzejski zapisnici
Desetlećima se tvrdi da je na berlinskoj Vanzejskoj
konferenciji 20. januara 1942. godine bila donesena odluka
da se Jevreji unište. Prilikom čitanja njenih zapisnika (17)
otkriva se da u njima nije rečeno ni reči ni o kakvom
fizičkom uništenju Jevreja, a tim više o gasnim komorama,
već samo o "evakuaciji" i o "iseljenju". Zvanični istoričari
tu sebi pomažu tvrđenjem kako, navodno, te reči
predstavljaju šifru za reč "istrebljenje". Na taj način,
zapisnicima se pripisuje smisao koji oni nemaju.
No, čak i da je taj smisao bio u njima, gde je barem jedan
dokaz da je bio ostvaren i izvršen?
Ali stvar je u tome što su čak i postojeći zapisnici gruba
krivotvorina, što je dokazao Johanes P. Nej (18).
Krivotvorinu otkriva sam njen sadržaj, na primer, u njoj se
pominje apsurdan broj Jevreja koji su navodno živeli u
Evropi, kao i niz formalnih netačnosti.
Uostalom, i same pristalice teorije istrebljenja odbacuju
vanzejski "trag". U Kanadskim jevrejskim
novostima (od 20. januara 1992) Jehuda
Bauer naziva taj "dokument" o kojem se govori na svakoj
konferenciji o "holokaustu", "smešnom pričom" (silly Story).
Pa ipak, čitavklan istoričara, kao papagaji neprestano
ponavlja takve "smešne priče". Svi udžbenici su ih puni.
Dokumenti od 28. juna 1943. godine o produktivnosti
krematorijuma u Aušvicu
Da bi dokazale fantastičnu produktivnost Aušvica pristalice
teorije istrebljenja neumorno citiraju pismo (19) koje je
tobože napisao 28. juna 1943. godine rukovodilac građevinske
uprave Aušvica Bišof svom šefu brigadenfireru SS Kamleru, u
kojem produktivnost krematorijuma Aušvica i Birkenaua
izgleda ovako:
– krematorijum 1: 340 persona,
– krematorijumi 2 i 3: po 1440 persona,
– krematorijumi 4 i 5: po 768 persona.
Tu pre svega upada u oči neobična reč koja ne zvuči nemački
"persona".
Ali daleko je karakterističniji sadržaj pisma. Ako je
verovati podacima koji se navode u literaturi o holokaustu
na primer, u Hilbergovoj knjizi (20) glavni krematorijum 1
Aušvica imao je 6 peći, krematorijumi 2 i 3 u Birkenau po 15
peći svaki, a krematorijumi 4 i 5 (takođe u Birkenau) po 8
peći. To ukupno iznosi 52 peći. U današnje vreme u
savremenim krematorijumima spaljivanje jednog leša u peći
traje od jednog do pet časova. Ako bi se u 52 peći
spaljivalo 4.756 leševa dnevno na svaku peć otpada po 95
leševa dnevno, te bi, na taj način, produktivnost
krematorijuma u Aušvicu morala da bude četiri puta veća nego
kod savremenih! A to znači ili da su u Aušvicu bili ukinuti
zakoni termotehnike, ili da je pomenuto pismo krivotvorina.
Neoborivi dokaz da je pismo lažno daje Karlo Matonjo (21).
Porudžbina za isporuku gasnih analizatora
Konačni dokaz ubistva Jevreja gasom u Aušvicu Presak nalazi
u poslovnom pismu građevinske firme "Topf i sinovi" glavnoj
građevinskoj upravi Aušvica. U njemu firma potvrđuje prijem
narudžbine za 10 gasnih analizatora.
Ako čak i ne dotaknemo značajne primedbe povodom
originalnosti pisma (22), treba reći da je narudžbina gasnih
analizatora za logore, gde se svakodnevno uz pomoć gasa
vršila dezinfekcija, pojava potpuno normalna. Instrumenti su
služili radi merenja koncentracije cijanovodonične kiseline
u insekticidu. U jednoj instrukciji iz 1942. godine za
korišćenje insekticida gasni analizatori se pominju najmanje
6 puta (23). Na taj način, pismo, čak i ako je originalno,
ne poseduje nikakvu dokaznu snagu.
Dokumenti o "konačnom rešenju jevrejskog pitanja" i
o "posebnom postupanju"
U čitavom nizu nemačkih dokumenata iz perioda rata isplivava
pojam "konačno rešenje jevrejskog pitanja". Tako je na
primer, Gering 31. jula 1941. godine ovlastio Hajdriha da
"uskladi sve neophodne organizacione materijalne pripreme za
opšte rešenje jevrejskog pitanja u svim oblastima Evrope
koje se nalaze u sferi nemačkog uticaja". Kasnije se
Hajdrihu nalaže da podnese "opštu skicu organizacionih,
praktičnih i materijalnih prethodnih uslova koji bi
omogućili da se ostvari željeno konačno rešenje jevrejskog
pitanja" (24).
Pristalice teorije istrebljenja citiraju ovo pismo do
iznemoglosti, tvrdeći da u njemu Gering nalaže Hajdrihu da
organizuje sve što je neophodno za genocid.
Šta su nacionalsocijalisti podrazumevali pod "konačnim
rešenjem jevrejskog pitanja" sledi iz njihovih dokumenata:
ukoliko bude potrebno, bilo bi to prinudno iseljenje svih
Jevreja iz Evrope. Prvobitno je kao mesto za iseljenje
Jevreja bilo izabrano ostrvo Madagaskar (videti zapis u
Gebelsovom dnevniku od 7. 3. 1942), ali ovaj plan se pokazao
praktično neostvarivim. Nakon osvajanja velikih teritorija
na Istoku tamo je izabrano mesto za njihovo privremeno
naseljavanj. Da je znatan deo Jevreja bio iseljen u
Belorusiju i Pribaltik priznaju i pristalice teorije
istrebljenja (25). Prosto jesmešno ovakvu deportaciju
proglašavati istrebljenjem, jer radi čega je bilo potrebno
zaobilaziti šest "logora uništenja", koji su radili punim
kapacitetom, te voditi Jevreje u Belorusiju i Pribaltik ako
je bilo odlučeno da se svi oni fizički istrebe?
U svojoj knjizi koja je napisana prilično obazrivo Drugo
vavilonsko ropstvo Štefen Verner je
sakupio niz posrednih potvrda da je zaista veliki broj
Jevreja bio deportovan u Belorusiju i tamo raseljen (26). Da
je Aušvic služio kao tranzitni logor za Jevreje koji su bili
deportovani na Istok i zato nisu bili registrovan, a koje su
pristalice teorije istrebljenja proglasile uništenim,
dokazao je španski istraživač Enrike Ajnat (27).
Sasvim nedvosmisleno karakter nemačke politike prema
Jevrejima vidi se iz memoranduma koji je potpisao činovnik
ministarstva inostranih poslova Martin Luter 21. avgusta
1942. godine (28): "Na osnovu navedenog naređenja firera (o
deportaciji Jevreja) početa je evakuacija Jevreja iz
Nemačke. To se odnosi u jednakoj meri i na jevrejske građane
drugih zemalja... Broj Jevreja tako deportovanih na Istok
nedovoljan je da bi zadovoljio nastalu potrebu za radnom
snagom. Načelnik Uprave za državnu bezbednost dao je
direktivu... MIP da moli vladu Slovačke da isporuči 20
hiljada mladih jakih slovačkih Jevreja radi upućivanja na
Istok".
Kao dokaz istrebljenja Jevreja u literaturi o holokaustu
često se navode dokumenti u kojima postoji reč s prefiksom sonder (poseban)
"posebna mera", "posebno postupanje" i tako dalje. Takvi su
se pojmovi svakako mogli odnositi i na pogubljenja (29) ali
tu treba stvar razmotriti konkretno. Tako na primer, Presak
u drugoj svojoj knjizi piše da se pojam "posebna akcija"
koristio u Aušvicu za političko ispitivanje uzroka štrajkova
radnika u logoru (30) dakle, u logoru uništavanja su ljudi
štrajkovali! Dalje Presak citira naređenje SS o "posebnim
merama" za poboljšanje sanitarnog stanja u logoru Birkenau
(31). Dakle, posebne mere imale su tamo karakter
produžavanja života, a ne njegovog skraćivanja.
Pismo o podrumu za ubijanje gasom
Verovatno svaki rad o holokaustu sadrži pozivanje na pismo
koje je rukovodilac građevinske uprave u Aušvicu Bišof
poslao 29. januara 1943. godine svom šefu u Berlinu Kamleru.
Tamo postoji sledeće mesto (32): "Krematorijum 2, za čije
građenje su bile utrošene sve snage, uprkos ogromnim
teškoćama i hladnom vremenu, završen je... Tavanica od
armiranog betona za leševe zbog delovanja hladnoće za sada
nije postavljena. Ali to je nebitno pošto se tu može
koristiti podrum za fumigaciju" (reč Vergasung ima
niz značenja: gasifikacija, stvaranje gasa, karburacija,
fumigacija, to jest, podimljavanje uslučaju borbe protiv
insekata. Kao poslednje značenje u rečniku stoji ubijanje
gasom).
Ovaj "podrum 1 za leševe" u krematorijumu 2, podrum koji je
bio predviđen građevinskim planom, pristalice teorije
istrebljenja smatraju da može biti samo gasna komora.
"Podrum 2 za leševe" vršio je u tom slučaju funkciju
prostorije u kojoj su se svlačili osuđenici na smrt.
Objašnjenja koja su davali ovom pismu sve do najnovijeg
vremena revizionisti, nisu uverljiva (da su tamo, na primer,
čuvali ciklon-Be). Ovo pitanje je uspeo da reši autor
zajedno s Karlom Matonjom 1995. godine u Moskvi. U
krematorijumu 2 bio je planiran uređan za vršenje
dezinfekcije. Tada je, krajem 1942. i početkom 1943. godine,
u Aušvicu naročito jako besneo tifus, te nije bilo dovoljno
prostorija za raskuživanje. Lako je shvatiti da su u tom
slučaju ispod prostorija za raskuživanje bili pušteni u rad
uređaji za rudimentarnu ventilaciju, a to je i bio podrum za
leševe u krematorijumu.
Pretpostavljali smo da je postojalo prilično mnogo
dokumenata o prostoriji za dezinfekciju u krematorijumu 2,
ali Sovjeti su ih oduzeli prilikom pregledanja fascikala,
pošto su oni protivrečili zvanično prihvaćenoj verziji.
Dokumenti koje smo mi našli u arhivu ostali su u ovom
slučaju nepažnjom cenzora. Na to ćemo se još vratiti.
Primedbe
1) Hilberg, a.a.O., Einleitung.
2) Andre Chelain, Faut-il fusiller Henri
Roques?, Polemiques, Ogmios Diffusion,
1986; skraćena nemačka varijanta, Die
Gestcmdnisse des Kurt Gerstein, Druffel,
1986.
3) Filip Muller, Sonderbehandlung, Steinhausen,
1979.
4) Posle bitke kod Sedana Nemci su pokušali da tela
poginulih spale u jamama. Stavili su tri sloja leševa u
zajedničku grobnicu, prelili je smolom i zapalili. Gornji
sloj se samo ugljenisao, a s dva donja sloja uopšte se ništa
nije dogodilo (Harald Fränlich, "Zur Gesundheitspflege auf
den Schlachtfeldern", Deutsche
Militararztliche Zeitschrift, I, 1-4,
1872, str. 109/110, navedeno po Carlo Mattogno, Auschwitz.
The End of a Legend, IHR, 1994, str. 19).
5) Uporediti, Mattogno u: Gauss, Grundlagen... (a.a.O.).
str. 318 ff.
6) "Newsday". Long Island, New York, 23. Februar 1983,
navedeno po Robert Faurisson, "Mon experience du
revisionnisme", u: Annales d'histoire
revisionniste, br. 8, str. 31-32.
7) Jean-Claude Pressac, "Les crematoires d'Auschwitz", CNRS,
1993, navedeno po Die Krematorien von
Auschwitz, Piper, 1994.
8) Jean-Claude Pressac, Auschwitz.
Technique and Operation of the Gas Chambers, Beate
Klarsfeld Foundation, New York, 1989.
9) Pressac, Les crematoires..., str.
80.
10) Tamo, str. 70-71.
11) Robert Faurisson u: Revue d'Histoire
Revisionniste, br. 3, a takođe R.
Faurisson, "Réponse a Jean-Claude Pressac", R.H.R., 1993;
Carlo Mattogno, Auschwitz. The End of a
Legend, a.a.O.
12) Zajedno sa uvodom E. Gausa pojavila se nemačka knjiga
protiv Presaka počekom 1996. godine pod nazivom "Nackte
Fakten" u Vrij Historisch Onderzoek, Postbus
60, 2600 Berchem, Belgien.
13) Pery Broad, "Erinnerungen". U zborniku Auschwitz
in den Augen der SS, Krajowa Agencja
Wydawniczna, Katovvice, 1981, str. 195.
14) Eugen Kogon/Hermann Langbein/Adalbert Ruckerl, Nationalsozialistische
Masentötungen durch Giftgas, Fischer
Taschenbuch, 1983, str. 197.
15) Centralni državni specijalni arhiv nalazi se u Moskvi u
Viborškoj ulici (blizu stanice metroa "Vodeni stadion").
16) Dokumenti koje smo Matonjo i ja pronašli u Centralnom
državnom specijalnom arhivu, kao i u drugim moskovskim
arhivima, biće objavljeni u Matonjovom dvotomnom delu o
krematorijumima i "gasnim komorama" u Aušvicu. Izlazak prvog
toma predviđen je za drugu polovinu 1996, a drugog toma za
1997. ili 1998. godinu.
17) (Pretpostavljeni) zapisnik Vanzejske konferencije
analiziran je u knjigama "Wannsee-Konferenz ist u.a. bei
Wilhelm Staglich", Der Auschwitz-Mythos (Grabert,
1979), str. 39 ff, i Gauss, Grundlagen... (a.a.O.),
str. 182 ff.
18) Uporediti, na primer, Staglich, Der
Auschwitz-Mythos, a.a.O., str. 38 ff;
Walendy u: Historische Tatsachen (a.a.O.),
br. 35; Ingrid Weckert u: Deutschland in
Geschichte und Gegenwart, br. 40 (1992);
Johannes P. Ney u: Gauss, Grundlagen... (a.a.O.),
str. 169 ff.
19) Ovaj dokument ce pominje, na primer, u: Brigitte
Bailer-Galanda/Wolfgang Benz/Wolfgang Neugebauer (Hg.), Wahrheit
und Auschwitzlüge, Deuticke, 1995, str.
71.
20) Hilberg, a.a.O., str. 946.
21) Mattogno u: Gauss, Grundlagen... a.a.O.,
str. 300 ff.
22) Walter Rademacher u: Gauss, Grundlagen..., a.a.O.,
str. 55 ff.
23) Nirnberški dokument NI-9912 ponovo ce navodi, posebno u
XXX Auschwitz Nackte Fakten, a.a.O.,
str. XXX.
24) Nirnberški dokument NG-2586/PS-710.
25) Videti, na primer, Reitlinger, a.a.O., str. 100 ff.
26) Steffen Werner, Die zweite babvlonische
Gefangenschaft, Grabert, 1992.
27) Enrique Aynat, Estudios sobre el
Holocausto, Graficas Hurtado, 1994.
28) Nirnberški dokument NG-2586.
29) Primer za ovo daju Kogon/Langbein/Ruckerl na str. 17.
30) Pressac, Les crematoires..., str.
63/"Die Krematorien von Auschvvitz", str. XXX.
31) Pressac, Les crematoires..., str.
82/"Die Krematorien von Auschvvitz", str. XXX.
32) Ovaj dokument ce navodi, na primer, kod
Kogon/Langbein/Ruckerl, a.a.O., str. 220.
VIII. SVEDOCI „GASNIH KOMORA" AUŠVICA
(deo prvi)
A. Početni stav
Onome koga uznemirava problem "holokausta", može se toplo
preporučiti da poseti Aušvic. Odmah će mu pasti u oči
besmislice raznih vrsta: iza stakala vitrina uzdižu se brda
ženske kose "koja je pripadala žrtvama ubijenim gasom"; sva
ta kosa je uglavnom pepeljaste boje i jako podseća na lan
ili na konoplju. Brda obuće treba da dokažu masovna ubistva
iako ona samo dokazuju da ih je tu neko sakupio (1).
Naročito padaju u oči apsurdnosti malih prostorija u kojima
je navodno bilo ubijeno ili spaljeno, po mišljenju
"istoričara", čas 9 miliona, čas 470 hiljada ljudi.
Pristalice teorije istrebljenja ukazuju na sledeće
prostorije koje su služile za trovanje gasom:
– sala za leševe u krematorijumu glavnog logora;
– dve seoske kuće pretvorene u gasnu komoru, koje su se
nalazile 3 kilometra od glavnog logora;
– takozvani "podrum za leševe" u krematorijumima 2 i 3;
– nekoliko prostorija bez naziva u krematorijumima 4 i 5.
U gasnoj komori glavnog logora (prema Presaku) početkom
1942. godine bilo je uništeno oko 10 hiljada ljudi (2). Od
proleća 1942. godine do proleća 1943. godine ubistva su se
vršila u seoskim kućama i u bunkerima 1 i 2. Od proleća
1943. godine gasom su ubijali u krematorijumima Birkenau, a
krematorijum 2 je glavno mesto ubistva u Trećem rajhu.
Kako smo već govorili, sve to nema čime da se potvrdi - nema
nijednog dokumenta, nijednog faktičkog dokaza. Zato, kao
poslednji trijumf pristalica teorije istrebljenja, preostaju
svedoci. U našoj knjizi Aušvic.
Svedočanstva izvršilaca i očevidaca holokausta (3)
razmotrili smo 30 glavnih izjava svedoka. Ovakav rad je pre
nekoliko desetleća morao da napravi čitav ceh zvaničnih
istoričara, ali ne, oni to prepuštaju revizionistima da
učine.
B. Neke tehničke i prirodno-naučne činjenice koje
izjave svedoka čine nemogućim
Ako se izjave svedoka razmotre pod uveličavajućim staklom
odmah će se otkriti da one sadrže stvari koje su nemoguće s
gledišta tehnike i zakona prirode. Evo nekih od mnoštva
apsurda.
1. Plava magla nad leševima. Na frankfurtskom procesu
(1963-65) povodom Aušvica pred sudom se pojavio u svojstvu
naročito pouzdanog svedoka esesovski šofer Rihard Bek. On je
dao sledeće izjave (4): "Uskoro nakon toga (to jest, posle
trovanja) vrata iza kojih su bili ubijeni zatvorenici,
otvarala su se, i mogla se videti plava magla koja se
nadnela nad ogromnom gomilom leševa".
Bek nikako nije mogao videti "plavu maglu", pošto je
cijanovodnična kiselina potpuno bezbojna. Njen naziv potiče
od tamnoplave boje pigmenta koji nastaje kao rezultat njenog
sjedinjavanja sa gvožđem.
2. Plavičasta boja žrtava. Milton Buki "koji je preživeo
holokaust" saopštava (5): "Dva minuta nakon što su se
otvarala vrata nama su naređivali da uklonimo leševe i mi
smo ih tovarili na kolica. Leševi su bili goli i neki su
bili prekriveni modrim mrljama".
Cijanovodonična kiselina blokira snabdevanje ćelija
kiseonikom. Hemoglobin krvi tada ne može da snabdeva ćelije
kiseonikom, krv biva prezasićena kiseonikom, što dovodi do
crvenila kože (6). Buki je bio član posebne ekipe u Aušvicu
u decembru 1942. godine. Pretpostavimo da su naročite ekipe
zaista iznosile leševe iz gasnih komora i tada je Buki imao
dovoljno vremena (do oktobra 1944) da vidi da leševi
otrovani cijanovodoničnom kiselinom imaju crvenkastu boju;
ali ne, on govori o tamnoplavoj boji. Isto to govori i
omiljeni Hilbergov svedok, Filip Miler (7) koji je
proboravio u posebnoj ekipi oko 3 godine. Bez sumnje, ni
Buki, ni Miler, nikada nisu videli leševe ljudi koji su
umrli od cijanovodonične kiseline.
3. Preterano veliki broj žrtava po jednom kvadratnom metru
gasne komore. Prema izjavama ključnog svedoka Hesa, u gasnoj
komori krematorijuma 2, površine 210 kvadratnih metara,
nabijali su po dve hiljade žrtava (8), prema ključnom
svedoku Vrbi po tri hiljade (9), prema ključnom svedoku
Broudu čak po četiri hiljade (10). Pri tome se primenjivao
parni valjak i nacisti su na taj način štedeli ciklon-Be.
3. Plamen je izbijao iz dimnjaka krematorijuma. Henrik
Tauber, omiljeni Presakov svedok, priča ovakvu priču (11):
"Obično smo spaljivali po 45 leševa u jednoj peći, ali često
čak i više... Mnoge leševe smo spaljivali bez dozvole uprave
krematorijuma, za vreme vazdušne opasnosti, da bismo
ogromnim plamenom koji je izbijao tada iz dimnjaka privukli
pažnju pilota".
4. Valter Liftl, bivši predsednik austrijske inženjerske
komore i sudsko-medicinski ekspert, na mnoštvu procesa tim
povodom je primetio (12): "Koks gori kratkim plamenom koji
nikako ne može da izbija izvan prostora gorenja. Između peći
i dimnjaka nalazi se još iodvodni kanal, dimovod (čunak).
Tek onda počinje dimnjak. A ako se peć prepuni materijom
koja gori kratkim plamenom narušava se temperaturni režim i
do gorenja uopšte ne dolazi".
5. Neverovatno veliki broj leševa spaljivanih u jednoj peći.
Još više od Taubera zapetljava se u lažima član specijalne
ekipe Šmul Fajncilberg (13): "Bilo je tri peći, u svakoj po
dvoja vratanca. Kroz svaka vratanca moglo je da se progura
po 12 leševa".
Peći imaju razmere 200x70x80 cm. Nije lako smestiti u takvom
prostoru 12 leševa, čak ni Liliputanaca.
6. Spaljivanje leševa bez goriva. I ovde ćemo dati reč
Presakovom krunskom svedoku Tauberu (14): "Kada kremacija
sledi jedna za drugom, sagorevanje u pećima odvija se na
račun sagorevanja samih leševa. Zato često nisu koristili
gorivo prilikom spaljivanja masnih leševa".
Leševi se sastoje gotovo 90% od vode i samo u pričama
"preživelih holokaust" leševi gore sami od sebe.
1. Spaljivanje leševa u jamama. Ova se bajka sreće kod
mnogih svedoka. Evo šta kaže član zonderkomande Šlama Dragon
(15): "S druge strane građevine bile su iskopane četiri jame
dužine 30 metara, širine 7 metara i dubine 3 metra... Najpre
su na dno jame stavljali velike cepanice, zatim manje,
unakrst, a odozgosuvo granje. Nakon što su svi leševi iz
barake bili preneseni u jamu, polivali su ih iz vedrica u
sva četiri ugla kerozinom i potpaljivali, a zatim su još
tuda bacali komade gume".
Zbog nedovoljnog pristupa kiseonika u jamu leševi u njoj
neće goreti (16). Podvlačimo još da se lomače prave
drugačije, ne tako naopako, kao što to opisuje Dragon.
Plamen se razgoreva u slučaju ako pruće i sitna drva leže
odozdo. Onako kako ih je Dragon složio nikada se neće
zapaliti, jer pruće koje leži odozgo planuće prvo i neće
dopustiti vatri da se probije dole. Odvajkada su se leševi
spaljivali samo na površini zemlje.
8. Primena masti prilikom spaljivanja leševa, masti koja se
izdvajala iz njih topljenjem. Ovoj priči za roman strave i
užasa dao je najviši izraz Filip Miler (17), a pojavljuje se
i kod mnogih "preživelih holokaust", ali tako što je oni
prepisuju jedni od drugih. Godine 1995. pojavila se knjiga
izraelskog naučnika Gideona Grojfa o zonderkomandama (18).
Treba je samo otvoriti i odmah će se otkriti maloumnost
autora koji govori o izvlačenju masti iz leševa.
9. Korišćenje metanola kao goriva. U krakovskom zatvoru
komandant Aušvica Hes je pisao (19): "Leševe su polivali
najpre mazutom, a zatim metanolom". Takođe se i kod "žrtve"
Filipa Milera (20), i kod "izvršioca" Perija Brouda srećemo
s priglupom pričom o metanolu (21). Inženjer Valter Liftl je
jednom pokušaoda pomoću metanola spali mrtvog vrapca. Nije
žalio metanol, ali vrapca nikako nije uspeo da spali.
V. Četiri glavne neverovatnoće u izjavama svedoka
Svako ko se sa njima upozna gubi svako poverenje u njih.
a) nemoguće kratko vreme kremiranja
U krematorijumu Bazela spaljivanje jednog leša traje oko
jednog časa (22), u Frajburgu 1,5 časova. Ako je verovati
našim svedocima, u Aušvicu to tvrdi D. Pajsikovič 4 minuta
(23). Krunski svedok Mikloš Njisli, čiji se bestseler
pojavio na četiri jezika i bio izdat četiri puta, saopštava
da su 46 peći krematorijuma u Birkenau svakodnevno
prerađivale po 20 hiljada leševa (24). (Prema istom
Njisliju, po 20 hiljada Jevreja dnevno su ubijali gasom, a
još 56 hiljada streljali ili spaljivali žive). U tom slučaju
na svaku peć je otpadalo po 435 leševa dnevno a proces
gorenja je morao da traje 18 puta (!) brže, nego u
savremenim krematorijumima. Skromnije podatke iznosi Hes.
Kod njega otpada po 133 leša na peć (25), to jest, pet puta
više nego što bi moglo biti 1996. godine.
Karlo Matonjo piše tim povodom (26): "Očevici hoće da nas
uvere da krematorijumi Aušvica-Birkenaua nisu zavisili od
prirodnih zakona, da su bili đavolske sprave i da se nisu
pokoravali opštepoznatim zakonima hemije, fizike i
termotehnike. Istoričari su odlučili da slepo veruju
svedocima i bili su surovo obmanuti".
b) ubacivanje ciklona kroz nepostojeće otvore
U gasnoj komori krematorijuma 2 u Birkenau bio je navodno
ubijen veliki deo Jevreja i o njoj postoji naročito mnogo
izjava svedoka. One sadrže nekoliko verzija ubacivanja gasa
u komoru, verzija koje su ispričali "očevici", i sve one su
lažne.
Verzija 1: ciklon se ubacivao kroz tuševe. U duhu narodnih
sujeverja ova varijanta je izložena u knjizi Špricera (27).
Varijanta je toliko glupa da je ne prihvata čak ni zvanična
istoriografija. Granule ciklona su se navodno stavljale u
tuševe i prilikom kontakta s vazduhom gas se iz njih
oslobađao i izlazio napolje kroz rupice.
Verzija 2 pripada Sofiji Kosak (28): "Začuo bi se prodoran
zvuk i odmah je kroz otvor u podu počinjao da izbija gas. S
balkona odakle su se mogla videti vrata, esesovci su sa
uživanjem posmatrali borbu sa smrću, užas koji su
doživljavali osuđeni na smrt. Za njih, sadiste, to je bio
spektakl koji im nikada nije bilo dosadno da gledaju. Borba
sa smrću je trajala 10-15 minuta... Osoblje je žurno
tovarilo leševe u vagonete, a drugi su čekali. Tada se
događalo da su neki umrli oživljavali. Doza gasa koja je
ubacivana nije bila dovoljna. Ona je samo ošamućivala, ali
ne i ubijala. Događalo se da su neki odmah u vagonetu
dolazili sebi. Njih su brzo dovodili otvorima peći i zajedno
sa ostalima ih bacali dole u vatru".
Treba odmah primetiti da su se peći nalazile iznad gasnih
komora i zato se ništa nije moglo "bacati dole" u vatru.
Drugo, nikakvog balkona s kojeg bi se mogla posmatrati gasna
komora tamo nije bilo. Treće, mrtvi nemaju običaj da
oživljavaju. I četvrto, u podu podruma za leševe nije moglo
biti nikakvih otvora, jer on se nalazi neposredno na zemlji,
u šta se može uveriti svaki posetilac.
Verzija 3. Nju dugujemo slovačkom Jevrejinu Rudolfu Vrbi
(29): "Esesovcu koji je stajao na krovu krematorijuma davana
je komanda. On je podizao okrugao poklopac i sipao na glave
žrtava kuglice". U to vreme o kojem govori Vrba u tavanici
podruma nikakvih otvora, ni zatvorenih, ni otvorenih, nije
bilo. Kako je neoborivo pokazala ekspertiza Germara Rudolfa
(30), otvori koji sada postoje u tavanici bili su već posle
dizanja u vazduh krematorijuma potpuno nevešto sklepani od
strane sovjetskih ili poljskih komunista da bi zatim mogli
da vuku za nos ljude pričama o ciklonu koji se ubacivao kroz
njih. Otvori imaju kriv oblik, neverovatno su velikih
razmera (kroz njih može da prođe mršavčovek). Gvozdeni okvir
rupa je bio jednostavno pričvršćen odozdo. Otvori nemaju
nikakvih tragova (ogrebotina, udubljenja) od eksplozije
(31).
Verzija 4 potiče od Henrika Taubera (32): "Tavanica gasne
komore je počivala na betonskim potpornim stubovima koji su
bili raspoređeni u sredini uzdužnih zidova. Pored svakog
potpornog stuba su postojala još po dva. Oni su izlazili
kroz tavanicu napolje i bili su pokriveni debelom mrežom.
Pod gornjom žičanom mrežom nalazila se još jedna, a pod njom
još jedna. Unutar najtanje žice nalazile su se kutijice koje
su se uz pomoć žice mogle povući uvis i tada su iz njih
ispadale kuglice, a iz kuglica je izlazio gas".
Gas se izdvajao iz granula više od dva časa, i kako bi se u
takvom slučaju mogla sprečiti opasnost za osoblje koje je
uklanjalo leševe? Deo kuglica bi ostao prignječen leševima,
a u kuglicama bi se zadržao gas koji se nije izdvojio. Opet
ponavljamo: u tavanici podruma nije bilo otvora.
U krematorijumu 1 glavnog logora, koji posećuje znatno više
turista, nego ruševine krematorijuma u Birgenau, ciklon su
takođe morali da sipaju kroz tavanicu, ali, kako priznaju
saradnici muzeja, ranije u tavanici nikakvih otvora nije
bilo (33).
"Ni rupa, ni holokausta" (Forison).
v) Ventilacija "gasnih komora" posle trovanja
U Aušvicu se za borbu s vašima primenjivao insekticid
ciklon-Be u granulama. Prema podacima firme proizvođača
granule su na sobnoj temperaturi izdvajale gas naredna dva
časa, a na nižoj temperaturi i duže (34). Kada bi postojala
efikasna ventilacija a ona je postojala samo u komori za
dezinsekciju, a ne u gasnoj komori (35) komora bi se mogla
otvarati najranije nakon dva časa.
Samo se u jednom svedočenju kaže da je vreme između
ubacivanja gasa i pražnjenja "komore smrti" bilo
"dugotrajno" (36). To je svedočenje Hesa koji tvrdi da je
smrt od gasa bila trenutna (37); ali osim njega niko tako
nešto više ne tvrdi. Pomenuto svedočenje je pobio Karlo
Matonjo (38).
Svedoci variraju vreme između ubacivanja ciklona i smrti
žrtava u granicama od "odmah" do 20 minuta. Pošto se gas
izdvajao oko dva časa, čak i da postoji neverovatno velika
količina granula, "trenutna" smrt je nemoguća; zato ćemo se
zaustaviti na 20 minuta. Vreme između početka egzekucije i
izbacivanja leševa iznosi po izjavama svedoka najviše 50
minuta (39).
Navedimo još jedan veoma upečatljiv primer. Doktor Čarls
Bendel, rumunsko-francuski lekar mojsijeve vere, na sudskom
procesu koji su vodili Britanci 1946. godine, procesu koji
je doveo do vešala dvojicu potpuno nevinihljudi, izjavio je
(40): "Oko 12 časova došao je novi transport od 800 do 1000
ljudi... Otvorila su se vrata (krematorijuma 4) i ljude su
ugurali u gasnu komoru. Njena tavanica je bila tako niska da
se činilo kao da se oslanja na glave... Čuli su se krici i
jauci koji su se odbijali od zidova... To je trajalo 2
minuta, a onda je zavladala tišina. Kroz 5 minuta vrata su
se otvarala, ali tokom 20 minuta nije se moglo ući u komoru.
Zatim je specijalna ekipa počinjala posao. Kada su se
otvorila vrata, deo leševa je ispao napolje, toliko je
komora bila pretrpana njima. Leševi su se međusobno tako
jedan s drugim ispresovali, da ih je bilo gotovo nemoguće
razdvojiti... Ko je barem jednom imao prilike da vidi gasnu
komoru 1,5 metara visine, nabijenu leševima, nikada je neće
zaboraviti. Posebna ekipa je morala još tople leševe koji su
krvarili bukvalno da čupa iz komore. Ali pre nego što bi ih
ubacili u grobnicu, dolazili su berberin i zubarski
tehničar, šišali su leševe i vadili im zube... Nisam mogao
da prepoznam ljude koji su pre nosili ljudski lik. Oni su
đavoli. Advokat iz Soluna, elektroinženjer iz Budimpešte oni
nisu više ljudi. Za vreme rada (u gasnoj komori) oni su još
i zasipali sve kišom udaraca drvenim i gumenim palicama...
Posle jednog i po časa rada sve je bilo završeno i novi
transport je ulazio u krematorijum 4."
Sa svojim bolesnim mozgom Bendel tvrdi sledeće:
"Već sedam minuta nakon što su granule počele da izdvajaju
gas, vrata komore su se otvarala i gas je, naravno, išao u
hodnik gde su kraj procedure čekali esesovci otporni na
trovanje cijanovodoničnom kiselinom;
– nakon 20 minuta posebna ekipa je jurišala bez gas maski
jer ako bi ih navukli ko bi mogao da vidi njihov đavolski
lik? u gasnu komoru, i počinjala je da vršlja po njoj usred
oslobođenog gasa koji je nastavljao da se zgušnjava (još sat
i po);
– nakon što su Jevreji u dupke punoj komori umirali,
"ispresovani jedan s drugim", oni su padali tako da su u
komori visine 1,5 metara stvarali gomilu leševa;
– 800-1000 leševa obrađivali su jedan berberin i jedan zubni
tehničar. Ceo posao je obavljan za 1,5 čas, što znači da je
za 54.00 sekundi zubni tehničar vadio (ako se računa da
prosečno svako nije imao po četiri zuba) 22.400 zuba - po
četiri zuba u sekundi!
I taj Bendel se smatra najznačajnijim svedokom gasnih
komora!
g) rad bez gas maski u parama cijanovodonične
kiseline
Osim Bendela, i drugi svedoci opisuju rad u gasnoj komori
bez gas maske. Filip Miler svoj prvi ulazak u gasnu komoru
opisuje ovako
(41): "Pogled mi je pao na poluotvorenu torbu gde sam
ugledao namirnice, verovatno pripremljene za put. Tada sam
se napravio da jednom rukom vučem leš, a drugu sam gurnuo u
torbu. Zgrabio sam tamo komad sira i pitu s mesom, i, pazeći
na vrata da me ne vide, počeo svojim krvlju umazanim rukama
da komadam pitu i pohlepno, kao zver, da je gutam".
Da je Miler imao gas masku sigurno ne bi mogao da "pohlepno,
kao zver" bilo šta proguta. Neki svedoci, između ostalog,
tvrde da su žrtve pre trovanja svlačili da ciklon koji je
zaostao u odeći ne bi otrovao zonderkomandu. Trebalo bi
pomisliti i na specijalnu odeću za članove specijalne ekipe,
jer su za vreme rada oni morali jako da se znoje, a tada
kontaminacija (zagađenje) kroz kožu znatno raste. Ali
specijalnu odeću ne pominje nijedan svedok.
Primedbe
1) Emst Gauss, Vorlesungen über
Zeitgeschichte, Crabert, 1993, str. 21.
2) Pressac, Auschwitz. Technique..., a.a.O.,
str. 132.
3) Izdato 1994. u: Neue Visionen, Postfach 5436, Wurenlos.
4) Vernichtung des Zeugen Bock, Aktenzeichen 4 JS 444/59,
Blatter 6878 ff.
5) Navedeno po Pressac, Auschwitz.
Technique..., a.a.O., str. 163.
6) Germar Rudolf, Gutachten über die
Bildiing und Nachsweisbarkeit von Cyanidverbindungen in den
Gaskammern von Auschwitz, Cromwell Press,
London, 1993, str. 111.
7) Filip Muller, a.a.O., str. 186.
8) Rudolf Höss, Kommandant in Anschwitz, izdavač
Martin Brosat, dtv, 1983, str. 164. Hes piše da su
prostorije za ubistvo gasom mogle da prime po 3000 ljudi,
ali u praksi ova brojka nikad nije dostizana. Zato polazimo
od cifre 2.000 žrtava po akciji, koju sadrži i Hesovo
priznanje (NO-3868-PS).
9) Rudolf Vrba, I cannot forgive, Bantam,
1964, str. 10.
10) Pery Broad, a.a.O., str. 180/181.
11) Navedeno po Pressac, Auschwitz.
Technique..., a.a.O., str. 489.
12) Walter Luftl, "Holocaust. Glaube und Fakten", JHR,
Winter 1992/1993, str. 391 ff.
13) Hefte von Auschwitz, Sonderheft I,
Handschriften von Mitgliedern des Sonderkommandos, Staatl.
Museum Auschwitz, 1972, str. 43.
14) Tauber u Presakovoj knjizi, videti primedbu 11.
15) Zapisnici sa procesa Rudolfu Hesu, Staatl. Museum,
Auschvvitz, Band XI, Anhang 17.
16) Carlo Mattogno, Auschwitz. The End..., a.a.O.,
str. 19.
17) Filip Muller, a.a.O., str. 207 ff.
18) Gideon Greif, Wir weinten tränenlos, Bohlau
Verlag, 1995.
19) Rudolf Höss, g.a.O., str. 161.
20) Filip Muller, a.a.O., str. 217.
21) Pery Broad, a.a.O., str. 177-178.
22) Usmeno saopštenje tehničara Bazelskog krematorijuma
N.N., J.G.-y, 10. Febraar 1993.
23) Dov Paisikovic u: Leon Poliakov (Hg.), " Auschwitz...", Rent
Julliard, 1964, S. 159 ff.
24) Miklos Nyiszli, Boncoloorvosa voltam az
AuschwitzI krematoriumban, Vilag, 1946,
str. 38. za sada je poslednji od mnogih nemačkih prevoda
Njislijeve knjige izašao 1992. godine pod nazivom Jenseits
der Menschlichkeit u izdavačkoj kući Dietz
Verlag; videti našu knjigu Auschwitz..., a.a.O.,
str. 203 ff.
25) Rudolf Höss, a.a.O., str. 164.
26) Carlo Mattogno u knjizi Gauss, Grundlagen..., a.a.O.,str.
281.
27) Jeppu Spritzer, lch war Nr 10291. Als
Sekretariu in Auschwitz, Rothenhausler
Verlag, 1994, str. 67-68.
28) Zofia Kossack, Du fond de l'abime,
Seigneur, 1951, navedeno po Robert
Faurisson, Reponse a Pierre Vidal Naquet, La
Vieille Taupe, 1982, str. 58-59.
29) Rudolf Vrba, / cannot forgive, Bantam,
1964, str. llff.
30) Germar Rudolf, Gutachten..., a.a.O.,
str. 255-256.
31) Miklos Nyiszli, Im Jenseits der
Memchlichkeit, uporediti primedbu 24, str.
32 ff.
32) Tauber kod Presaka, uporediti primedbu 11, str. 482 ff.
33) Rudolf, Gutachen..., a.a.O.,
str. 18/19, takođe Rudolf/Gauss u: Gauss, Grundlagen..., a.a.O., str.
251 ff.
34) Rudolf, Gutachen..., a.a.O.,
str. 59, takođe Rudolf/Gauss u: Gauss, Grundlagen..., a.a.O.,
str. 261 ff.
35) O ventilacionom sistemu u gasnim komorama videti
Rudolf/Gauss u: Gauss, Grundlagen... (a.a.O.),
str. 267-268.
36) Danuta Czech, Kalendarium der
Ereignisse im Konzentrationslager Auschwitz-Birkenau
1939-1945, Rowohlt, 1989, str. 117.
37) Rudolf Höss, a.a.O., str. 126.
38) Carlo Mattogno, Auschwitz. La prima
gasazione, Edizioni La Sfinge, Parma,
1988.
39) Buki u: Pressac, Auschwitz.
Technique..., a.a.O., str. 163.
40) Wiliam Lindsey, Zyklon B, Auschwitz,
and the Trial of Bruno Tesch, JHR, Fall
1983, str. 261 ff.
41) Filip Muller, a.a.O., str. 24-25.
IX. SVEDOCI „GASNIHKOMORA" AUŠVICA
(deo drugi)
A. Kako se koordiniraju izjave svedoka
Kako tačno tvrdi istoričar Ernst Nolte, nemoguće je da čitav
niz lica nezavisno jedni od drugih i ne razmišljajući
pričaju više ili manje iste priče. Ali Nolte smatra da priče
o gasnim komorama ipak moraju da sadrže neko zrnce istine,
čak i da je broj žrtava jako preuveličan (1). Razmišljajući
u ovakvom duhu, može se doći do sledećeg zaključka: u
srednjem veku je ogroman broj ljudi tvrdio da su videli
veštice koje lete na Bloksberg. Rezultat toga je bilo to da
je priličan broj tih "veštica" dospevao na sud inkvizicije.
Prema tome, ta priča je istinita, samo je broj veštica koje
su letele po vazduhu bio preuveličan. Nolteu uopšte ne pada
na pamet da se izjave svedoka i izvršilaca mogu bez velikog
napora koordinisati pošto su saveznici posle rata mogli da
krivotvore i stavljaju ih na muke onoliko koliko im se hoće.
Kako je pokazao ozbiljni španski istraživač Enrike Ajnat, od
poljskog pokreta otpora su već od 1941. godine počela da
pristižu saopštenja o masovnim ubistvima u Aušvicu, ali ne
uz pomoć ciklona-Be, već uz pomoć pneumatskog čekića,
električnih kupki i tome slično (2). Ali na ta saopštenja
nije bila obraćana pažnja. Strašne priče o parnim, gasnim i
električnim komorama Belzeca propaganda je počela da širi od
1942. godine. Aušvic nisu dirali do juna 1944. godine.
Britansko-jevrejski autor Martin Gilbert piše da se "tajna
gasne komore Aušvica-Birkenaua čuvala do treće nedelje juna"
(3). A dotle su se već dogodile masovne deportacije
mađarskih Jevreja koje su slali pravo u Aušvic; 28 hiljada
njih bili su registrovani, a ostale su razaslali po drugim
radnim logorima i fabrikama (4). Razgovori o mađarskim
Jevrejima u gasnoj komori Birkenaua označili su početak
legendi o "logoru uništenja" Aušvic. U novembru 1944.
legenda je stekla svoj konačni oblik. Tada se u Vašingtonu
pojavila WRB peportaža zasnovana na pričama Vrbe, Alfreda
Veclera, Česlava Mordoviča i Arnosta Rozina (5). Ciklon-Be
je pomenut u reportaži kao oruđe ubistva, govorilo se takođe
o trovanjima u dvema seljačkim kućama, ali o krematorijumu
glavnog logora kao o mestu ubistva u reportaži nije bilo
rečeno ni reči (još ćemo se vratiti na ovu reportažu).
2. februara 1945. godine, odmah posle oslobođenja Aušvica, Pravda je
saopštila o "pokretnoj traci smrti" na kojoj su istovremeno
ubijane stotine ljudi. Ali uskoro je pokretna traka nestala,
nijedan svedok o njoj nije govorio. Pravda je
pisala i o gasnim komorama, ali ih nije smestila tamo gde su
im odredili da budu kasnije, već "u istočnom delu logora" to
setvrdilo uprkos činjenici da je logor već bio u sovjetskim
rukama! Potpuno je očigledno da saveznici nisu još sasvim
uskladili verziju. Sovjeti su znali da moraju da pronađu
dokaz o masovnim ubistvima u Aušvicu ali detalje ni London,
ni Vašington za sada nisu saopštili i zato je autor u Pravdi (s
jevrejskim prezimenom) odlučio da sam izmisli detalje.
U aprilu-maju 1945. godine u poljskoj komisiji su se
pojavili mnogi bivši zatvorenici Aušvica, među njima Jevreji
Šmul Fajncilberg (koji je sebe zvao najpre Janovski, pa
Kaskovski i, najzad, Fajncilberg), Šlama Dragon koji je
stalno menjao datum svog rođenja, i Henrik Tauber (6). Nakon
što je Pravda dospela u
nepriliku, poljski komunisti su počeli, barem u glavnim
crtama, da koordinišu izjave. Gasne komore su bile
lokalizovane na jednom mestu, bilo je postignuto jedinstvo i
po pitanju oruđa ubistva. To oruđe je postalo ciklon-Be. U
ostalim stvarima je "preživelima holokaust" bilo dozvoljeno
da daju na volju svojoj izopačenoj mašti, a njihovim
"faktičkim saopštenjima" bio je dat status "najviše
pouzdanosti".
Formulisanje mita završili su iskazi komandanta Aušvica
Rudolfa Hesa. Posle rata on se neko vreme skrivao na jednom
seoskom imanju, ali su ga u martu 1946. godine uhvatili
Britanci. Priznanja od Hesa su bila iznuđena u britanskoj
ustanovi gde su se primenjivala mučenja. Hesa je mučio
Jevrejin, narednik BernardKlark. To se događalo ovako (7):
"Hes je vikao samo što bi video britansku uniformu. 'Kako se
zoveš? urlao je Klark i svaki put kada je kao odgovor čuo
'Franc Long' (ime seljaka kod kojeg se Hes skrivao),
Klarkova pesnica se obarala na lice saslušavanog Hesa. Od
četvrtog saslušanja Hes je rekao svoje ime. Tada su ga
skinuli do gola i raspeli na postolju za klanje stoke gde je
Klark radio s njim takve stvari da su se krici i udarci
stapali u jednu kakofoniju, te se činilo da joj neće biti
kraja. Trebalo je tri dana da Hes počne da govori ono što su
od njega tražili".
Hesove izjave (8) brižljivo su proanalizirali revizionisti i
od njih nije ostao kamen na kamenu. Čak nećemo ni ponavljati
sve to, već ćemo se zadovoljiti samo nekolikim primerima:
– Hes tvrdi da je samo u vreme dok je on bio komandant (do
novembra 1943) u logoru bilo otrovano gasom 2,5 miliona
ljudi. U tu cifru danas ne veruje nijedan istoričar. Tu samo
preostaje pitanje: da li je Hes toliko bio željan vešanja da
je bio spreman na bilo koju laž samo da što pre dospe na
njih?
– Već 1941. godine, izjavljuje Hes, on je posetio "logor
uništenja" Treblinku. Tada je postojao, tvrdi on, i "logor
uništenja" Belzec. U stvarnosti pak Belzec je bio otvoren u
martu 1943. godine, a Treblinka u junu 1942. godine (9).
Ukupno je u Hesovim iskazima otkriveno 47 nelogičnosti.
Bitnu ulogu igrao je Aušvic na Nirnberškom procesu, gde je
Nemačkoj u pravnom smislu bilo natovareno izvršenje zločina
jedinstvenog u svetskoj istoriji. Kao pravna osnova za
tribunal nisu služili međunarodni i državni pravni akti, već
statut koji je specijalno za taj slučaj napravljen u Londonu
avgusta 1945. godine (10). Prema njegovom članu 19, tribunal
je bio "oslobođen neophodnosti da se pridržava pravila
dokazivanja krivice". U članu 21. stajalo je da "za
opštepoznate činjenice" tribunal ne treba da zahteva dokaze.
Šta treba smatrati "opštepoznatim činjenicama" odlučuje sam
sud. Takve "činjenice" kao što je svrsishodno istrebljivanje
Jevreja, ubistvo poljskih oficira u Katinskoj šumi, bili su
proglašene za "opštepoznate", i nije ih bilo potrebno
dokazivati (11).
U sličnom stilu su se vodili bezbrojni procesi protiv
"nacističkih zločinaca" u SR Nemačkoj. Marionetski režim
koji su SAD uspostavile u Bonu obavezao je pravne organe da
se ne bave dokazivanjem fatamorgane milionskih ubistva
Jevreja u gasnim komorama. Ova operacija se vršila ovako:
pred početak procesa u svim javnim glasilima, koja su se
uključivala istovremeno, optužene prikazuju kao čudovišta u
ljudskom obliku. Podnositi dokaze nije potrebno pošto su i
zločin, i njegovi izvršioci, utvrđeni jednom zauvek. Svedoci
mogu da lažu do besvesti, kritička pitanja im niko neće
postaviti da njima, žrtvama, ne bi bile nanesene duševne
patnje. Za optužene jedina šansa da ublaže presudu preostaje
to da ne osporavaju postojanje gasnih komora i masovnih
ubistava, već samo svoje učešće u njima. Na taj način
nastaju "priznanja izvršilaca". Ova procedura je opisana u
knjigama Vilhelma Štegliha i Manfreda Kelersa.
B. Aušvic -lažljivac broj 1
Ako bi trebalo nekog krunisati titulom "otac laži o
Aušvicu", nju bi nesumnjivo dobio gospodin Rudolf Vrba,
univerzitetski profesor u penziji, iz Vankuvera. Kao mladić
Vrba je bio deportovan u Aušvic, odakle mu je zajedno s
njegovim sunarodnikom Alfredom Vecelom uspelo da 7. aprila
1944. godine pobegne.
Pažljivo razmatranje priče ove dvojice slovačkih Jevreja
pokazuje da oni nikada nisu bili u krematorijumima gde su se
morale nalaziti gasne komore. O krematorijumima 2 i 3 oni
pišu sledeće (12): "Iz sredine prostora peći podiže se uvis
džinovska cev. Oko nje se nalazi 9 peći, po 4 otvora u
svakoj. U svaki otvor je bacano istovremeno po 3 leša. Na
ravnom krovu nalazila su se 3 prozora koja su se hermetički
zatvarala uz pomoć ventila. Od gasne komore prema pećima
vodio je železnički kolosek... nakon tri minuta u komori su
svi mrtvi... Tada komoru otvaraju, provetravaju i posebna
ekipa odvozileševe u vagonetima poljske železnice prema
pećima gde se vrši spaljivanje".
Ali, prvo, svaka peć u stvarnosti ima po 5 trostrukih
otvora; drugo, kako smo već govorili, na krovu podruma za
leševe nije bilo otvora; treće, od gasnih komora prema
pećima ne vodi nikakva železnička pruga (kolosek) pored peći
je bio lift pošto se oni nalaze za jedan sprat iznad. Osim
ove očigledne laži, izjava Vrbe/Vecela, sadrži još čitav niz
grubih grešaka. Oba autora su informacije verovatno dobili
od učesnika pokreta otpora, koji i sami, naravno,
krematorijum nisu videli.
Godine 1964. Vrba je objavio knjigu I
sapnot forgive (Ne mogu da oprostim) (13);
na strani 10-11 on opširno opisuje masovno trovanje
krakovskih Jevreja koje je tobože vršeno u januaru 1943.
godine u krematorijumu 2 u čast Himlerove posete Aušvicu. Da
je Vrba barem pročitao literaturu o holokaustu znao bi bar
da krematorijum 2 nije bio otvoren u januaru, već u martu
1943. godine (14), a da je Himler poslednji put bio u
Aušvicu u julu 1942. (15). U knjizi Vrba zamenjuje
"železnički kolosek" izrazom "specijalne pokretne stolice"
(takva stolica je tamo zaista postojala, ali samo jedna; u
nemačkom tekstu je data ilustracija). Vreme spaljivanja od
1,5 časa koje je Vrba dao za WRB reportažu, u knjizi je
skraćeno na 20 minuta, što je, kako smo pokazali, u
suprotnosti sa zakonima fizike. Umesto triju prozora na
krovu gasne komore u knjizi se govori o jednom. Ima tu i
drugih stvari koje je Vrba "poboljšao" u svom svedočenju.
Kako ističe profesor Forison (16), sve to traje čitavih 40
godina i sve to će se najzad dokrajčiti tek onda kada na
sudskim procesima jevrejske "svedoke gasnih komora" podvrgnu
unakrsnom ispitivanju, kao što se to uvek čini u slučajevima
kada se na sudovima razmatraju slučajevi ubistava. A do tada
će varalice i dalje nastupati s predavanjima, davati
intervjue, povlačiti na sudove ljude, ne izlažući se riziku
da budu razobličeni uz pomoć kritičkih pitanja (17).
Godine 1985. u Torontu je održano suđenje Kanađininu
nemačkog porekla Ernstu Cindelu, kojeg je optužila jevrejska
organizacija zbog širenja revizionističke literature.
Krunski svedok na procesu bio je Vrba. Njega je malo
podrobnije počeo da ispituje Cindelov branilac Daglas
Kristi. Kristi je počeo da ispituje Vrbu o Himlerovoj poseti
Aušvicu, opisanoj u njegovoj knjizi (18):
Pitanje; Dozvolite da vas
upitam, hoćete li da kažete da ste videli Himlera u logoru u
januaru 1943. godine ili je to samo...
Odgovor: U septembru 1943.
godine, ili u januaru.
P: Da, ali u knjizi stoji u januaru 1943.
O: Ne, video sam ga u julu 1943. godine, a
zatim još jednom 1943.
P: Ali ovde stoji januar 1943. godine.
O: Znači da je to greška.
P: Greška?
O: Da.
P: I Vi ste videli kako je on došao?
O: Prvi put jednostavno nisam mogao da ga
ne vidim jer je bio tako blizu mene kao što sada stojite vi.
P: Tako blizu kao ja sada?
O: Otprilike.
P: Razumem. I vi ste bili...
O: Iz učtivosti on mi je prišao još jedan
korak.
P: Tako, tako...
O: Ali drugi put sam ga video u kolima, kao
i prvi put. On je došao u crnom mercedesu i bio je okružen
gomilom ulizica koje su ga pratile. Video sam ga na
odstojanju od 600 jardi i čuo sam da je to on, ali ovoga
puta on mi nije prišao da bi mi stegao ruku i predstavio se.
Možda je to zaista bio on, a možda samo njegov predstavnik,
ali ja ne mislim da je tu velika razlika.
P: I vi pričate sudu da ste zaista videli
Himlera kako je on kroz vrata posmatrao gasnu komoru, zar
ne?
O: Ne, ja ne tvrdim da sam bio tamo kada je
on posmatrao gasnu komoru, ali ponavljam priču koju sam čuo
mnogo puta od onih koji su tamo bili... Tamo su bili mnogi
iz posebne čete i iz SS.
P: Ali vi ste tamo bili?
O: Ne, tada sam bio u karantinskom logoru,
i znam da su one nesrećne žrtve dugo morale da čekaju
trovanje gasom; pošto visoke zveri tako dugo nisu dolazile,
morale su da čekaju u gasnoj komori.
P: Ali u svojoj knjizi pišete da ste sve to
videli lično i ni reči ne govorite o tome da prepričavate
ono što ste čuli od drugih.
O: U tom posebnom slučaju sam ispričao ono
što sam čuo od drugih.
Vrba je na sudu uporno istrajavao na tome da je video
vlastitim očima kako je 1.765.000 Jevreja nestalo u
krematorijumu; od njih 150 hiljada francuskih. Kristi mu je
ukazao na to da je iz Francuske bilo deportovano dvostruko
manje Jevreja od brojke koju je on pomenuo, posle čega ga je
Vrba upitao: "A odakle Vi znate tu brojku? Iz nacističkih
novina?" Kristi je odgovorio da je zna iz uzornog rada
francuskog Jevrejina Serža Klarsfelda (19).
Krah arhilažljivca Vrbe predstavlja prekretnicu u pravnoj
pobedi "holokausta". Ne računajući jerusalimski proces
Demjanjuku gde su se pet jevrejskih lažljivaca kleli da je
Ukrajinac vlastitim rukama pobacao stotine hiljada ljudi u
gasnu komoru, pa je ipak bio oslobođen optužbe - od 1995.
godine nijedan svedok "gasnih komora" ne usuđuje se da se
pojavi pred sudom (20).
Ernst Cindel je 1985. godine bio osuđen na 19 meseci
zatvora, a 1988. godine na procesu protiv revizionista na
još 9 meseci. Kao osnova za osudu poslužio je zakon "o
širenju lažnih vesti". U avgustu 1992. godine predsednik
kanadskog tribunala ga je oslobodio optužbe i proglasio da
je pomenuti zakon u suprotnosti sa Ustavom (21).
V. Komičnost odbrane zvanične verzije Aušvica
Budući naraštaji neće moći da shvate kako je pola veka mogla
da postoji protivprirodna istorija o gasnim komorama i da je
u nju verovala većina ljudi i da su one koji su sumnjali u
nju zakonski gonili.
Međutim, pretpostavimo na trenutak da su Nemci zaista hteli
da fizički iskorene Jevreje. Kako bi oni u tom slučaju
postupili? Kao način ubistva na prvom mestu se nameću
streljanje i izgladnjivanje. Jevreje bi, razume se, u svakoj
evropskoj zemlji likvidirali tamo gde oni žive: francuske
Jevreje u Francuskoj i tako dalje. Nemačke Jevreje bi odveli
do unapred iskopanih zajedničkih grobnica negde u šumama i
tamo bi ih streljali. Ideja da se sakupe Jevreji iz cele
Evrope u "logore smrti" i da se tamo truju gasom ne bi mogla
da padne na pamet čak ni najizopačenijem i najbezumnijem
"birokrati smrti". Nacističke ubice bi morale da imaju
neverovatne i nadljudske sposobnosti, kada bi se prihvatile
posla da u rekordno kratkom roku unište milione ljudi, i to
tako da od njih ne ostane ni najmanjeg traga! Tragove su pak
brižljivo skrivali zato što su od samog početka znali da će
njihov nacionalsocijalizam biti pobeđen i da će početi
međunarodna istraga.
Deportacija Jevreja je imala smisla samo u dva slučaja: kada
su ih smatrali nepouzdanim građanima, podrivačkim elementima
i kada su ih koristili kao radnu snagu.
Nije manje apsurdan ni izbor ciklona-Be kao sredstva
ubistva. Da su Jevreje po svaku cenu hteli da otruju
postojao je priličan broj bojevih otrovnih materija (setimo
se da se u prvim izveštajima iz poljskog pokreta otpora
govori upravo o njima, ali kasnije ih u zvaničnoj literaturi
ne pominju). Isto tako je umesto famoznih "gasnih kamiona"
mogao da se koristi obični gasni generator koji radi na drva
i daje 32% ugljenonoksida koji je u stanju da ubije čoveka
za nekoliko trenutaka (22). Ne bi bilo problema bezbednosti,
a metod ubistva je koliko jednostavan, toliko i jeftin. Ali
o ovakvom efikasnom metodu u literaturi u holokaustu nema ni
najmanjeg traga. Umesto toga su nacionalsocijalisti morali
da koriste najidiotskije sredstvo ubistva među svim onima
koja se mogu zamisliti, i to skupi insekticid, krajnje
neophodan za borbu s prenosnicima tifusa, insekticid koji se
proizvodi u malim količinama, koji je opasan kada dospe na
kožu, krajnje se loše provetrava i neobično se dugo izdvaja.
Od 1942. godine u nekim državama SAD osuđenike na smrt truju
materijom koja sadrži cijanovodoničnu kiselinu. Procedura
pogubljenja je krajnje složen posao. Gasna komora mora biti
potpuno hermetički zatvorena, mora imati složeni sistem
ventilacije i tako dalje. Treba samo uporediti ovu komoru s
gasnim komorama Aušvica i odmah će biti jasno da bi se već
prvi pokušaj izvršenja trovanja u njoj završio za esesovce
katastrofom.
Kao što je pisao lokalni list hrvatskog banjskog gradića
Lovrana, mesni kamerjeger je pokušao 1995. godine da otruje
gasom crve u drvetu koji su rastakali crkvu ali pri tome je
nedovoljno čvrsto zatvorio prozore i vrata. Rezultat je bilo
to da je hitno moralo da se evakuiše stanovništvo gradića,
pri čemu su tri čoveka ipak zadobila teški oblik trovanja.
Na tehničku nemogućnost da se izvrši trovanje ciklonom-Be u
prostorijama koje su nazvane gasnim komorama, prvi je ukazao
Rober Forison (23, 24). Sledeći citat pokazuje suštinu
njegove argumentacije (25): "Da bi nacističke gasne komore
dejstvovale za to bi bilo neophodno učiniti sledeće:
snabdeti ih vratima koja se hermetički zatvaraju; snabdeti
ih specijalnim sistemom dovoda i razvođenja gasa, krajnje
složenim sistemom ventilacije komora posle izvršenja
trovanja; pronaći način neutralizacije ispuštenog gasa, a
takođe izmisliti krajnje oštroumno smišljenu tehniku
dekontaminacije gasa koji jako prodire u telo kako bi bilo
moguće transportovanje leševa. Provetravanje komora je
dugotrajna i složena procedura. Gas se toliko upija u kožu
da se ne može ni pomisliti da se leševi mogu dirati rukama.
Već sam dodir s njima doveo bi do trovanja".
To što organizatori komora nisu poznavali zakone hemije i
zato su odlučili da iskoriste ciklon-Be u koncentracijama
neophodnim za masovna ubistva, moralo bi za njih da bude
kobna greška. Pristalice holokausta bi se sada rado odrekle
ciklona Be i zamenile ga nekim drugim gasom, ali sada je
suviše kasno. Sama laž holokausta će morati da umre od
ciklona.
Primedbe
1) Emst Nolte, Streitpunkte, Rgorukep,
1993.
2) Enrique Aynat, Estudios..., a.a.O.
3) Martin Gilbert, Auschwitz und die
Alliierten, C. H., Beck, München, 1982.
4) Kako saopštava Presak, posle rata samo je u logoru
Štuthof otkriveno 40-50 hiljada mađarskih Jevrejki koje su
bile deportovane ovamo preko Aušvica.
5) Potpuni tekst izveštaja WRB videti u Enrique Aynat, Los
protocolos de Auschwitz: Una fuente historica?, Garcia
Hispan, Alicante, 1990.
6) Njihove izjave ce delimično navode u našoj knjizi
Auschvvitz...
7) Rupert Butler, Legions of Death, Arrows
Book Limited, 1983, str. 235 ff.
8) Nirnberški dokument 3868-PS.
9) O Belzecu i Treblinki videti Encyklopädie
des Holocaust, a.a.O.
10) Proces nad glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim
ratkim tribunalom. Objavljeno u Nirnbergu, Nemačka.
Fotomehanički reprint u izdanju Delphin, 1984, uvod za prvi
tom.
11) Nirnberški dokument IMT VII, str. 469.
12) Navedeno prema Enrique Aynat, Los
protocolos..., a.a.O. Anhang I.
13) Izdato 1964. godine, izdanje Bantam.
14) Videti bilo koju knjigu o holokaustu, na primer, V.
Hilberg, a.a.O., str. 946.
15) Videti, na primer, u Pressac, Les
crematoires..., a.a.O., str. 43-44.
16) Faurisson u: Gauss, Grundlagen..., a.a.O.,
str. 99 ff.
17) Richard Harwood, "Did six million really die'?",
preštampan je u istoimenoj knjizi Barbare Kulaške, videti
sledeću primedbu 21.
18) Vrbino svedočanstvo figurira u zapisnicima prvog procesa
protiv Cindela u Torontu, 1985, str. 1244 i dalje i
delimično se navodi u našoj knjizi.
19) Klarsfeld, Le memorial..., a.a.O.
20) O procesu protiv Demjanjuka videti, na primer, Hans
Peter Rullmann, Der Fall Demjanjuk, Verlag
fur ganzheitliche Forschung und Kultur, 1987.
21) Robert Lenski, a.a.O., a takođe i Barbara Kulaszka, Did
six Million really die?, Samisdat,
Toronto, 1992.
22) Friedrich P. Berg u: Gauss, Grundlagen..., a.a.O.,
str. 338 ff.
23) Uporediti Serge Thion, Verité
historique ou verité politique?, La
Vieille Taupe, 1980. Ovu knjigu je napisao Tion zajedno s
Forisonom.
24) Uporediti Forisonov intervju italijanskom listu Storia
Illustratia, avgust 1979, koji se navodi
kod Tiona; videti primedbu 23.
25) Videti uvod R. Forisona za našu knjigu Der
Holocaust-Schwindel, Guideon Burg, 1993,
str. IX.
X. AUŠVIC: NAUČNA ISTRAŽIVANJA
A. Lojhterova ekspertiza
Za vreme procesa revizionisti Ernstu Cindelu (1988), sam
Cindel i Forison su poverili američkom specijalisti za gasne
komore Fredu Lojhteru on se bavio konstruisanjem gasne
komore za jednu državu u SAD da obavi naučnu ekspertizu
prostorija koje su nazvane gasnim komorama u Aušvicu 1, u
Aušvicu-Birkenau i Majdaneku. U februaru 1988. godine
Lojhter je krenuo sa odgovarajućom opremom u Poljsku i
obavio je tamo istraživanja. Na kraju je sastavio
ekspertizu, prvu sudsko-medicinsku ekspertizu oruđa
"najvećeg masovnog ubistva u istoriji" (1). Završni deo
sadrži tri glavna zaključka:
– gasne komore nikada nisu planirane kao takve i iz
građevinsko-tehničkih razloga nisu mogle biti korišćene kao
takve;
– produktivnost krematorijuma bila je dovoljna samo za mali
deo pominjanog broja žrtava;
– obavljena (od strane drugog stručnjaka, hemičara Džejmsa
Rota) analiza uzoraka građevinskog rastvora, uzetog sa
unutrašnjih zidova i gasnih komora nije otkrila prisustvo u
njemu čak ni ništavno male količine cijanida; u isto vreme
visoki sadržaj cijanida pronađen je u malteru komore u
Birkenau, koja je zvanično priznata kao dezinfekciona.
Zbog obavljenih istraživanja pristalice teorije istrebljenja
usmeravaju svoje napade protiv Lojhterove ličnosti, ali ono
što je on učinio podstaklo je druge da obave još dublja
istraživanja.
B. Ekspertiza Germara Rudolfa
Germar Rudolf, naučnik hemičar, saradnik Instituta "Maks
Plank", obavio je iscrpnu proveru Lojhterove ekspertize (2).
On je takođe došao do zaključka da su usled
građevinsko-tehničkih i hemijskih uzroka masovna trovanja u
Aušvicu bila nemoguća:
– prepostavljeni otvori kroz koje se ubacivao ciklon u to
vreme nisu postojali. Na taj način, kako opisuju svedoci,
granulat je bilo nemoguće dostaviti u komoru;
– cijanovodonična kiselina reaguje s bojom kojom su bili
premazani zidovi. Najpostojaniju vezu ona obrazuje s
pigmentom boje berlinsko plavo, kojoj kiselina duguje svoj
naziv. Berlinsko plavo je neobično postojano i dugotrajnije
je od zidova koji su njome obojeni. Da je u gasnim komorama
dolazilo do masovnog trovanja, na zidovima obojenim
berlinski plavom cijana ne bi bilo ništa manje nego u
zidovima dezinfekcione komore. Međutim, tamo se on sadrži
onoliko koliko u bilo kojoj običnoj boji, to jest, prirodna,
zanemarljivo mala količina.
Pristalice holokausta ignorišu građevinsko-tehničke
proračune Germara Rudolfa, ali preduzimaju pokušaje da
opovrgnu hemijsku analizu. Njihov omiljeni argument je da su
pre smrti žrtve svu cijanovodoničnu kiselinu upijale u sebe
udisanjem (3). Onda ispada da su se u Trećem rajhu i
molekuli cijanovodonične kiseline potčinjavali SS, te se
nisu taložili na zidove da ne bi odali svoje pokrovitelje
posle njihovog uništenja, već su leteli pravo u usta ili
nosnu šupljinu žrtava (4). Uostalom, granule su izdvajale
gas najmanje dva časa, a žrtve su, kako tvrde očevici, bile
mrtve najviše kroz pola časa. Ispada da su leševi i dalje
nastavljali da upijaju gas kako ne bi dospeo na zidove, iako
su, po tvrđenjima svedoka, leševe odmah bacali u peć. Kakve
su ovo besmislice?
Tako svima koji izvlače korist od "holokausta" preostaje još
samo da se osvete samom Rudolfu, što su oni i učinili. Po
naređenju koje je dospelo iz Centralnog jevrejskog saveta,
on je u maju 1993. godine proteran iz Instituta, a u junu
1995. godine, kao rezultat sudske farse koja je trajala
mnogo meseci, osuđen bez ikakvog dokaza na 14 meseci
zatvora: navodno, zbog nanesene uvrede Jevrejima i zbog
raspirivanja rasne mržnje; bile su tamo pomenute još neke
tačke iz krivičnog zakona (5).
V. Proučavanje krematorijuma, koje je sproveo Karlo
Matonjo
Poslednju prazninu u naučno-tehničkom istraživanju
holokausta ispunio je italijanski revizionista Karlo
Matonjo. Zajedno s Frankom Deanom i drugim inženjerima, on
je obavio fundamentalno proučavanje krematorijuma Aušvica.
Kratko izlaganje dobijenih rezultata na nemačkom jeziku
pojavilo se 1996. godine (6).
Matonjo je istraživao sledeće činioce:
– realnu maksimalnu produktivnost krematorijuma, uzimajući u
obzir to da je bio potreban njihov tehnički remont i da oni
nisu mogli svi da funkcionišu istovremeno i neprekidno;
– isporuke koksa u krematorijume, koje su gotovo u
potpunosti dokumentovane, i količina koksa koja je bila
utrošena za spaljivanje jednog leša;
– vatrostalnu oblogu peći iznutra, koja nijednom nije
obnavljana, uzimajući u obzir da ona može biti dovoljna samo
za tri hiljade kremacija po jednoj peći;
– nemogućnost spaljivanja leševa u jamama.
Matonjo je došao do zaključka da krematorijumi nisu mogli da
spale više od 162 hiljade leševa. Ako se uzme u obzir da je
realan broj žrtava Aušvica 170 hiljada, pri čemu su izvestan
deo leševa kod naročito akutnih epidemija tifusa spaljivali
pod vedrim nebom, (ne u jamama), Matonjovi rezultati
dovršavaju sliku (7).
Matonjovim istraživanjima je prosto nemoguće uputiti bilo
kakvu primedbu i zato ih antirevizionistička literatura
prećutkuje (8). Drugim rečima, ne znaju više šta da kažu.
G. Analiza podataka sa avionskih snimaka, koju je
obavio Džon Bol
U decembru 1943. godine kompleks Aušvica je više puta
fotografisan iz vazduha od strane saveznika (zanimao ih je
njegov privredni značaj; tamo su radile mnogobrojne firme
IGFarben). Svi avionski snimci su bili napravljeni u periodu
koji "očevici" nazivaju najubistvenijim. Naročito su
zanimljive fotografije napravljene 31. maja 1944. Tada je u
punom jeku trebalo da se odvija rad na istrebljenju
mađarskih Jevreja; 400 hiljada njih moralo je biti otrovano
gasom između maja i juna i većim delom spaljeno na otvorenom
prostoru. Šta se vidi na fotografijama? Tu nema ni redova
pred krematorijumima, ni džinovskih lomača koje plamte, ni
jama, ni neba prekrivenog dimom. Nema ni brda koksa, ni drva
neophodnih za spaljivanje 400 hiljada leševa za manje od dva
meseca. Nema ničega!
Analizu avionskih snimaka izvršio je kanadski stručnjak za
ovu oblast Džon Bol (9). Njegova istraživanja su zadala
poslednji udarac centralnoj tački laži o Aušvicu
istrebljenju mađarskih Jevreja.
Primedbe
1) Fred Leuchter, The Leuchter Report, Focal
Point Publication, 1989, moguće je naručiti u Samisdat
Publishers, 206 Carlton Street, Toronto/Kanada. Skraćeni
nemački prevod objavljen je u broju 36 Historischen
Tatsachen, ali su ga konfiskovale vlasti
najslobodnije države u nemačkoj istoriji.
2) Rudolf, Gutachten..., a.a.O.
Nešto skraćena varijanta je objavljena u Gausovom zborniku Gmndlagen
zur Zeitgeschichte, a.a.O.
3) Ovakvu maloumnost je ispoljila, na primer, Klara
Obermiler u svom uvodu za referat Debre Lipštat o "Negiranju
holokausta" na Ciriškom univerzitetu 1. juna 1994.
4) Forison je govorio o "molekulu s providnom glavom".
5) Proces protiv Germara Rudolfa u Štutgartu 1994/95,
Aktenzeichen 17 KLs 83/94.
6) Mattogno/Dean u: Gauss, Grundlagen..., a.a.O.
7) Tamo, str. 305-307.
8) Zbornik je izašao u izdanju Dieticke pod nazivom Wahrheit
und Auschwitzlüge.
9) John Ball, Air photo evidence, Ball
Resource Service, 1992, može ce naručiti u Samisdat
Publishers (uporediti primedbu 1).
XI. DRUGI LOGORI UNIŠTENJA
Nakon što smo završili s jezgrom mita o "holokaustu", s
lažju o Aušvici, možemo ukratko da razmotrimo pet drugih
"logora uništenja" o kojima se nije pisalo ništa manje nego
o Aušvicu.
Majdanek, kao radni logor i "logor uništenja" pristalice
teorije istrebljenja smatraju uporedivim s Aušvicem. Što se
tiče Hlemna, Sobibora, Treblinke i Belzeca, njih
proglašavaju čistim "fabrikama smrti". Još pre završetka
rata Nemci su ih demontirali i sakrili sve bez traga. Zato
se nisu sačuvali nikakvi dokumenti o njima; Nemci su ih sve
uništili. Razmotrimo kako se sve to dokazuje.
Majdanek
To je veliki radni logor koji se nalazio u predgrađu grada
Lublina od kojeg je i dobio svoj naziv; "Majdanekom" su ga
kasnije nazvali Poljaci.
S gornjih spratova kuća koje su se nalazile u najbližim
ulicama videla se cela unutrašnja teritorija logora.
Nacionalsocijalisti su se, s jedne strane, trudili da
prikriju genocid zbog čega su i uništavali sve dokumentovane
dokaze, a leševe miliona ubijenih su uklonili bez traga; s
druge strane, svoju "fabriku smrti" napravili su baš na
kraju velikog grada, kako bi poljsko stanovništvo u
neposrednoj blizini moglo da posmatra tok ubistva! Eto u šta
nas primoravaju da verujemo dobrih pola veka.
Majdaneku pripisuju od 1,38 miliona do 50 hiljada ubistava
(1). Neke pristalice teorije istrebljenja, na primer, Herold
Rajtlingen (2) i Volfgang Benc (3), smatraju ga "logorom
uništenja". Uostalom, postojanje gasnih komora u Majdaneku
brane veoma mlako. Da prostorije koje pokazuju turistima kao
gasne komore uopšte to nisu neoborivo je dokazao Germar
Rudolf (4). Taj logor ne zaslužuje da se uopšte o njemu
mnogo govori.
Helmno
Logor se nalazio na zapadu Poljske. Prema Jewish
Year Vook (Jevrejski godišnjak) tom 47,
str. 398, tamo je bilo uništeno 1,35 miliona Jevreja, prema
Klodu Lancmanu (5) 400 hiljada, prema Volfgangu Šeferu (6)
300 hiljada, prema Raulu Hilbergu (7) 150 hiljada. Da
nijedan od autora ne pravi ni najmanju napor da potkrepi
svoju brojku, po sebi se razume.
Ubistva su se vršila isključivo u gasnim kamionima od čijeg
postojanja ili nepostojanja zavisi sudbina celog "logora
uništenja". O tim kamionima ćemo još reći neku reč.
Sobibor
Sobibor je dospeo među koncentracione logore zahvaljujući
slučaju, kratkom pismu inspektora logora, Riharda Glika,
Hajnrihu Himleru, poslanom u januaru 1943. godine. Glik u
njemu predlaže da se Sobibor pretvori u koncentracioni
logor. Himler je odbacio Glikov predlog (8). Preostaje
pitanje: da li je to bio ili nije bio koncentracioni logor?
Pristalice teorije istrebljenja tvrde da je bio, i da je to
bio "logor uništenja". Broj žrtava koje mu se pripisuju
iznosi 200-250 hiljada. O oruđu ubistava dugo nisu mogli da
se dogovore. Jedan od malobrojnih svedoka, sovjetski
Jevrejin Aleksandar Pečerski, daje ovakve izjave (9): "Na
prvi pogled se činilo da ulaziš u obično kupatilo: slavine
za toplu i hladnu vodu, klupe za pranje... Ali čim bi svi tu
ušli, vrata su se sa treskom zatvarala. Iz rupica u tavanici
počinjala je spiralno da teče teška, crnkasta masa...
Da bi zaglušili krike žrtava Nemci su držali u Sobiboru jata
naročito glasnih gusaka koje su gakale dok je tekla
smrtonosna masa (10). Na gospodu istoričare ovakva verzija
nije ostavila utisak i zato su se oni uskoro složili da je
tamo postojala gasna komora (11, 12), a Enciklopedija
holokausta je podvukla crtu
ispoddiskusija, odlučivši: tamo je bio dizel motor i kraj!
(13).
Belzec
U Belzecu je, kako tvrde sve pristalice holokausta, od marta
do decembra 1942. godine ubijeno tačno 600 hiljada Jevreja
(14), iz čega sledi da je nacistički sistem u Belzecu bio
posebno surov. Glavni svedok je Kurt Gerštajn koji je, kako
se sećamo, tvrdio da je gasom otrovano 20-25 miliona ljudi,
da su postojala brda obuće visine 40 metara, a u gasne
komore su nabijali ljude po 28-32 na jedan kvadratni metar.
Osim Gerštajna postoji još samo jedan svedok poljski
Jevrejin Rudolf Reder, zahvaljujući kojem smatraju da je u
logoru preživelo od jednog do pet ljudi. Reder je govorio o
tri miliona ljudi ubijenih gasom u Belzecu (15).
Kao oruđe ubistva u Belzecu već desetlećima se jednodušno
proglašava dizel motor. Ali u krugovima koji formiraju mit o
"holokaustu" upotrebljavale su se različite verzije: od
ljudske vodenice doktora Žende do vagona s krečom Jana
Karskog i električnih peći Avrama Zilberštajna (16). Ali sve
su one zatim nestale u ropotarnici istorije.
Treblinka
Po ovom logoru "za čisto istrebljivanje ljudi" pripisuju od
tri miliona do 750 hiljada žrtava. Na procesu Demjanjuku u
Jerusalimu pominje se 850 hiljada (17).
Klasik "holokausta" Vasilij Grosman u knjizi Pakao
Treblinke (1946) opisuje ovakve metode
uništenja u logoru (18):
– gušenje uz pomoć ispumpavanja vazduha iz komore. Tehnički
potpuno nemoguća tema za romane strave i užasa; ona je
uskoro iščezla iz arsenala propagande holokausta;
– šurenje vrelom parom. Metod je poništio Nirnberški
tribunal 14. decembra 1946. godine (dokument PS 3311);
– ubijanje izduvnim gasovima dizel motora. Varijanta je bila
uskoro potisnuta drugim varijantama. U februaru 1946. godine
Samuil Rajcman je izjavio u Nirnbergu da je u Treblinki bilo
3, a zatim 10 gasnih komora (IMT VIII, str. 361). Posle toga
više nisu poželeli ništa drugo, ni parne komore opisane dva
meseca pre toga, ni ispumpavanje vazduha, ni hlor ili
pokretnu traku (19).
Kao u Hlemnu, Sobibou i Belzecu, leševe su u Treblinki
najpre zakopavali u jame, a 1943. godine iskopali i spalili
na otvorenom prostoru bez ijednog ostatka. Izraelski
"naučnik" I. Arad objašnjava (20): "Ljudi koji su radili
nakremiranju primetili su da su leševi dobro goreli bez
specijalnih zapaljivih materija".
Metod ovakvog spaljivanja izabrao je visoko talentovani
esesovac Herbert Flos. On se dosetio da debele žene gore
bolje nego mršavi muškarci i iskoristio ih kao zapaljivi
materijal (21). Šteta što to sve do danas ne znaju Hindusi,
te seku šume da bi spaljivali svoje umrle. Uostalom, možda
su samo za vreme vladavine nacionalsocijalista leševi goreli
sami od sebe, a u uslovima slobodnog društva nisu zbog
velikog sadržaja vode u ćelijama.
Prema dokumentu koji je isplivao za vreme rata u jevrejskim
krugovima, u Treblinki je bilo 10 gasnih komora koje su
istovremeno mogle da prime 6 hiljada ljudi. Put prema ovim
prostorijama za ubistvo bio je opkoljen gustom ogradom i
imao širinu 1,5 metara (22), a to znači da su njime mogla da
prolaze samo dva reda ljudi. Između svakog para ljudi koji
idu rastojanje je moralo biti najmanje 0,5 metara. I dobija
se red čija je dužina dva kilometara.
Prema Adelbertu Rikerlu, bivšem rukovodiocu Centra za
gonjenje nacionalsocijalističkih zločinaca u Ludvigsburgu, u
Treblinki je bilo u službi 3.540 esesovaca; znači da je u
svakoj akciji spaljivanja na jednog esesovca (ako su se svi
oni bavili samo time) dolazilo po 150 Jevreja! Jevreji su se
ponašali, srećom, neobično kooperativno -umesto da ucmekaju
nekoliko esesovaca i razbeže se, oni su marširali,
kakosaopštava svedok u Diseldorfu, "goli i u stroju pravo u
gasne komore" (23).
Babji Jar
Nakon što su Nemci u septembru 1941. godine ušli u Kijev,
tamo je počela serija eksplozija, požari čije su žrtve bile
stotine ljudi. Kao odmazdu za to Nemci su, navodno, skupili
33 hiljade Jevreja, odveli ih na periferiju grada, zatim ih
streljali i bacili u jarugu. Kasnije su tamo bile ubijene
još desetine hiljada Jevreja. Tačno dve godine nakon toga,
kada se Crvena armija približila Kijevu, leševi su bili
iskopani i spaljeni, kako i treba očekivati, bez ostatka.
Tako da ni od tog zločina nije ostalo nikakvih dokaza.
Herbert Tideman i Udo Valendi su istraživali istoriju Babjeg
Jara. Izjave svedoka su prepune svih mogućih i nemogućih
protivrečnosti. Pre streljanja žrtve su navodno probadali
bajonetima, zakopavali u zemlju žive i tako dalje. Tokom
godina broj žrtava je porastao na 300 hiljada.
Stvar se pak sastojala u tome što u trenutku ulaska Nemaca u
Kijev tamo nije bilo čak ni 33 hiljade Jevreja, da ne
govorimo o 300 hiljada, pošto su svi oni svojevremeno bili
evakuisani.
Naučna istraživanja
a) Proučavanje "oruđa ubistva" od strane Fridriha
Paula Berga
Američki inženjer Fridrih Paul Berg je proučio dizel motor
kao oruđe ubistva (24). On je pokazao savršenu apsurdnost
ove legende.
Stvar je u tome što je to krajnje mukotrpno, zahteva mnogo
rada, neefikasno je, jer takav gas sadrži mnogo kiseonika i
malo ugljendioksida. U benzinskom motoru na 1 metar kubni
izduvnog gasa otpada 5% i više ugljene kiseline, a u dizel
motoru najviše 1%, čak i ako se motor uključi na prazan hod.
Bilo bi efikasnije jednostavno zaključati žrtve u komori bez
prozora.
Da je holokaust postojao njegovi izvršioci bi bili tehnički
geniji, jer bi im uspelo da milione ljudi neprimetno za ceo
okolni svet prevezu u centre za istrebljenje, da ih otruju
gasom i spale bez ostatka, ali eto užasnu neefikasnost oruđa
ubistva nisu uzeli u obzir.
Kao i priču s ciklonom-Be, priču s dizel motorom izmislile
su neznalice hemije. Ali taj motor se nalazi u svim knjigama
o istoriji na štetu pristalica holokausta, i nikuda se
odatle ne može ukloniti.
b) Istraživanja Arnulfa Normajera o načinu
uklanjanja leševa
Arnulf Normajer je inženjer. U svom istraživanju on je
polazio od brojke 875 hiljada (25), koja je bila pomenuta na
procesu Demjanjuku. Da bi se 875 hiljada leševa spalilo na
otvorenom prostoru potrebno je, uzimajući u obzir 200
kilograma drva po lešu - 195 hiljada tona. Na taj način,
radi se o parceli šume dužine 6,4 kilometara i širine 1
kilometar. Za proceduru spaljivanja koja je, kako tvrde,
trajala od početka marta do kraja avgusta 1943. godine,
potreban je svakodnevni rad 2.800 drvoseča, uzimajući u
obzir da jedan čovek dnevno obori, očisti, istesteriše i
uskladišti jedno drvo. Ali, kako pripoveda literatura o
holokaustu, u Treblinki je bilo svega 500 "radnih Jevreja",
od kojih je, kako saopštava "preživeli holokaust" Rihard
Glocar, u ekipi drvoseča bilo je samo 25 ljudi, to jest,
1,5% od neophodnog broja (26). Osim toga, blizu Treblinke
nema prave šume. A transport železničkom prugom 195 hiljada
tona drvne građe može li da prođe neprimećeno? Ili su drvo
dobijali na neki drugi način?
Idemo dalje. 875 hiljada leševa daju 900 tona pepela;
dodajmo njima 100 tona pepela od drveta. A upepelu stotina
hiljada leševa ostaju nesagorivi delovi -samo zuba ima 20-30
miliona komada. I da su Sovjeti ili Poljaci našli barem i
najmanji deo svih tih ostataka, odmah bi uz najveću galamu
sakupili međunarodnu komisiju i pokazali bi svetu dokaz
nemačke surovosti. Ali oni to nisu učinili. Zašto?
v) Apsurdnost legende o logorima "za čisto
istrebljenje"
U antirevizionističkom delu Tila Bastijana ovako se izlaže
zvanična mudrost o "logorima uništenja" (27): "Jesen 1943.
godine. 300 kilometara prema severu od Aušvica obavljaju
svoj strašan posao Sobibor i Treblinka. Kada su masovna
ubistva tamo prestala, glavni centar uništenja, kakvih svet
nije video, postao je logor Aušvic-Birkenau.
Rudolf Hes, koji je posetio logor uništenja Treblinku (u
junu 1941. godine, 13 meseci pre početka njegovog
postojanja!) ponosio se poboljšanjima koja je on tamo uveo.
'Komandant logora Treblinka - saopštava Hes - rekao mi je da
je 800 hiljada likvidirao za pola godine. On je primenio
monoksid koji je malo efikasan. Kada sam ja gradio zgradu za
uništenje u Aušvicu (koju? njih je tamo mnogo), koristio sam
ciklon-Be.
... Drugo poboljšanje je bilo to što smo izgradili gasne
komore koje su mogle odmah da prime 2 hiljade ljudi, dok je
u Treblinki u svakoj od 10 gasnih komora moglo da se smesti
samo po 200 ljudi".
Ovim pasažem gospodin Bastijan sa svom jasnoćom pokazuje za
šta on smatra svoje čitaoce: za idiote. On izjavljuje: "U
Belzecu je za 10 meseci - logor je otvoren u martu 1942. -
bilo ubijeno i spaljeno na otvorenom prostoru 600 hiljada
ljudi. U Treblinki... 974 hiljade, gotovo svi Jevreji, od
njih 894 hiljade za 8 meseci, dok su u ostalo vreme, prema
Hesu, za 6 meseci, mogli da likvidiraju samo 80 hiljada".
Ali zašto je onda trebalo u Birkenau u proleće 1943. godine
podizati u krematorijumima gasne komore ako su drugi logori
uništenja funkcionisali tako efikasno? Samo u Belzecu i
Treblinki prilikom takvog tempa rada mogli su se bez
problema uništiti svi zarobljeni Jevreji. Zašto su tako
neblagovremeno bile zatvorene obe "fabrike smrti" i bilo
odlučeno da se podigne gasna komora u Aušvicu?
Gradnju četiri krematorijuma u Birkenau pristalice
holokausta pripisuju neophodnosti da se uklone leševi
ubijenih. Ali zašto podizati krematorijume ako se bilo koji
broj leševa može uz pomoć zapaljivih materijala i bez njih
jednostavno spaliti na otvorenom prostoru, ne ostavljajući
nikakve tragove?
I zašto "gas monoksid nije bio efikasan" ako je uz njegovu
pomoć bilo za rekordno kratko vreme ubijeno 1,824 miliona
ljudi?
Šta su u stvarnosti bili Treblinka, Belzec i Sobibor
Nema nikakve sumnje da su posle ustanka u Varšavskom getu
stotine hiljade Jevreja bile deportovane u Treblinku. On je
bio tranzitni logor. Uništiti i spaliti u njemu milion
žrtava bilo je tehnički nemoguće. To nije bio ni radni
logor, pošto je bio suviše mali. Takva je bila Treblinka 1;
Treblinka 2 koja se nalazila 3 kilometra od nje bila je
radni logor.
Svedoci izjavljuju da su Jevreje iz Treblinke prevezli u
druge logore, na primer u Majdanek (28). Radi čega je,
pitamo se, trebalo prevoziti žrtve iz jednog "logora
uništenja" u drugi, gospodo holokaustovci?
Moguće je takođe da je Treblinka služila kao usputni logor
za one koje su prevozili u beloruske kolonije čije
postojanje priznaju pristalice teorije istrebljenja. Takvi
usputni logori najverovatnije su i bili Sobibor i Belzec u
prilog čega i govori njihov položaj na istoku od Varšave.
Nemci su uništili dokumente? Kako da ne? Ali zašto su onda u
Aušvicu apsolutno svi papiri ostali netaknuti? Nama se čini:
tamo gde dokumenata nema, sakrili su ih pošto oni
opovrgavaju "legendu o holokaustu". U najbližoj i
najskorijoj budućnosti tu se mogu očekivati zanimljiva
otkrića.
Primedbe
1) Prvu brojku daje Lucy Dawidowicz (a.a.O., str. 191),
drugu Raul Hilberg (a.a.O., str. 956).
2) Reitlinger, a.a.O., str. 512.
3) Wolfgang Benz (Hg.), Dimemion des
Volkennords, R. Oldenburg, 1991, str. 470.
4) Rudolf u knjizi Gauss, Grundlagen..., a.a.O.,
str. 276 ff.
5) Claude Lanzmann, Shoa, dtv,
1988, str. 17.
6) Wolfgang Scheffler, Judenverfolgung im
Dritten Reich, Colloquioum, 1964, str. 40.
7) Hilberg, a.a.O., str. 956.
8) Nirnberški dokument NO-482.
9) Alexander Pechersky, "La rivolta di Sobibor", in Yuri
Suhl, Ed essi si ribellarono, Meiland
1969, str. 31.
10) Tamo.
11) Leon Poliakov, Breviaire de la Haine, Editions
complexe, Paris, 1986, str. 224.
12) Hilberg, a.a.O., str. 941.
13) Enzyklopädie des Holocaust, a.a.O.,
str. 1496.
14) Uporediti podatke o Belzecu kroz jedno poglavlje
("Wunder am Fliessband").
15) Sadržaj Rederove knjige izložen je kod (Krakau, 1946)
Carlo Mattogno u // rapporto Gerstein.
Anatomia di un falso (Sentinella d'Italia,
1985, str. 129 ff).
16) Uporediti našu publikaciju Der
Holocaust auf dem Priifstand, 1992, str.
47 ff.
17) O procesu Demjanjuku videti Rullmann, a.a.O.
18) Vasilije Grosman, Pakao Treblinke. Moskva,
1946. Odlomci se navode u br. 44 Historischen
Tatsachen.
19) Amulf Neumaier u: Gauss, Grundlagen..., a.a.O.
20) Yitzhak Arad, Belzec, Sobibor,
Treblinka. The Operation Reinhard Death Camps, University
Press, Bloomungton/USA, 1987, str. 174.
21) Jean-François Steiner, Treblinka. Die
Revolte eines Vernichtungslagers, Gerhard
Stalling Verlag, 1966, str. 294 ff.
22) Uporediti o ovom Neumaier u: Gauss, Grundlagen..., a.a.O.
23) FAZ, 2. April 1965.
24) Friedrich Paul Berg u: Gauss, Grudlagen..., a.a.O.
25) Uporediti primedbu 22.
26) Richard Glazar, Die Falle mit dem
grünen Zaum, Fischer, 1992, str. 126.
27) Till Bastian, Auschwitz und die
Auschwitz-Lüge, C. H. Beck, 1995, str.
44-45.
28) Alexander Donat (Hg.), The Death Camp
Treblinka, Holocaust Library, New York,
1979, str. 24.
XII. ČUDESA NA POKRETNOJ TRACI
U knjizi Smrt je majstor iz Nemačke, knjizi
koju mediji kuju u zvezde i koja je pretvorena u film, Reo
Lot i Eberhard Džekel pišu (1): "Ubistvo evropskih Jevreja
je jedinstveno. Nikada pre država nije donosila odluku da
grupu stanovništva koju je odabrala, uključujući starce,
žene i decu, u celini i bez ostatka istrebi, i tu odluku uz
pomoć državne vlasti ostvari tako da pripadnike te grupe ne
samo ubijaju gde god da ih uhvate, nego da ih još i voze na
velika rastojanja s jednim ciljem: da ih ubiju u specijalno
za to stvorenim ustanovama".
Hajde da se složimo da je nacionalsocijalistima zaista
uspelo da sakriju sve dokaze tog besprimernog masovnog
ubistva čitavog jednog naroda, i pređimo na osnovno pitanje:
da li su zaista svi Jevreji koji su dospeli u ruke Nemaca,
uključujući žene, decu i starce, svi bez ostatka
istrebljeni? Odgovoriti na ovo pitanje elementarno je
jednostavno, radi toga je potrebno samo redovno čitati
štampu i, čitajući, malo misliti.
Počnimo naš pregled štampom slobodnog sveta od članka u Špiglu (br.
51, 1992) koji se naziva "I tada sam otišao u noć". U njemu
se govori o nizu Jevreja koji su "prošli nacistički logor
smrti i koji su ostali živi". Evo nekoliko primera:
– Ralf Đordano, za vreme rata je živeo na slobodi, ali pod
nadzorom Gestapoa;
– Leo Bajek, preživeo je rat u starom getu u Terezienštatu;
– Inge Dojčkron, svoju mladost u Nemačkoj za vreme rata
opisala je u uspomenama;
– Teodora Goldštajna su "nacisti deportovali u radni logor
Vulhajde" i ostao je živ; i tako dalje.
U članku nema ni reči o Jevrejima koji su otrovani gasom. U
istom broju Špigl objavljuje
intervju s "preživelim holokaust" predsednikom Centralnog
saveta Jevreja u Nemačkoj Ignacem Bubisom koji je, uzgred,
naslednik drugog "preživelog holokaust" Jevrejina Šmula
Galinskog.
Zadržimo se još malo na "najintelektualnijem" časopisu i
uzmimo broj od 4. septembra 1995. godine. Na strani 152 tamo
je objavljen razgovor s jevrejskim istoričarem Josifom
Rovanom, o kojem je poznato da je zbog učešća u pokretu
otpora bio deportovan u Dahau. U tom logoru on je, naravno,
preživeo, inače Špigl ne
bi s njim vodio razgovor. Pa ipak istoričari takve veličine,
kao što su Rot, Džekel i drugi (svi Jevreji) tvrde da su
nacisti uništavali Jevreje, "sve od reda i bez ostatka".
Pošto Rovan nijebio samo Jevrejin, nego i učesnik pokreta
otpora, njemu je smrt morala da preti dvostruko više, ali
ne, on je preživeo. Nije li to čudo?
O drugom čudu nas obaveštava Fraikfurter
Algemajne Cajtung u broju od 27. aprila
1995. godine. Tamo se priča o jednom Jevrejinu, učesniku
pokreta otpora, Arnu Listigeru, "koji je preživeo i
konclogor i logor za uništenje". U kakvom je "logoru
uništenja" bio ne saopštava se, ali on je očigledno u njemu
preživeo, inače ne bi mogao da 1995. godine dariva čitaoce
napadima na antisemitizam i pseudonaučna revizionistička
dela.
Čudo se oseća i iz saopštenja Nordvest
cajtuša koji izlazi u frizijskom
Oldenburgu: u broju od 13. aprila 1994. godine o Izraelu
Gutmanu, glavnom izdavaču Enciklopedije
holokausta kaže se: "Izrael Gutman se
rodio 1923. godine u Varšavi, 1943. godine je učestvovao u
ustanku u Varšavskom getu i zatim se, do 1945. godine,
nalazio u logorima Majdanek, Aušvic, Mauthauzen i
Gunskirhen".
Dva logora od onih kroz koje je Gugman prošao smatraju se
"logorima uništenja". I eto, Jevrejin, učesnik ustanka,
prolazi kroz njih nepovređen. Tu su moguća tri objašnjenja:
1. Glupi nacisti, uprkos svim svojim staranjima, nisu uspeli
da unište Gutmana, vozeći ga iz logora u logor. Ali tada
nije jasno zašto nisu izgubili rat već prvih dana.
2. Tu imamo posla sa čitavim lancem očiglednih čudesa.
3. Nemci uopšte nisu hteli da ubiju Gutmana, uprkos tome što
je bio Jevrejin i istupio je sa oružjem u rukama protiv
nemačke armije. Oni su ga internirali iz razloga bezbednosti
ili zato što su imali potreba za radnom snagom; moguće je iz
oba razloga.
Koje je od ova tri objašnjenja najbliže istini? Nama se čini
treće, ali razmotrimo još neke primere.
Porodica Frank
Tragična sudbina ove porodice na prvi pogled kao da
potvrđuje verziju o uništenju. Ali to se čini samo na prvi
pogled. U avgustu 1944. godine Oto Frank, njegova žena Edit
i kćeri Ana i Margot su bili iz Amsterdama upućeni u "logor
uništenja" Aušvic gde, međutim, nisu bile uništene. Oto
Frank je ostao živ. Žena mu je umrla 1946. godine (2), a
njihove kćerke u logoru, ali ne od gasa, pošto se tada čak i
prema zvaničnoj verziji trovanja više nisu vršila (3). One
su umrle nešto malo pre završetka rata od tifusa u
Bergen-Belzenu kuda su ih evakuisali iz Aušvica.
Simon Vejl
U Centru savremene jevrejske dokumentacijе Simon Jakov, koja
se rodila 13. jula 1927. godine u Nici, ubraja se među
"ubijene gasom". Ona je kasnije pod imenom Simon Vejl
postala predsednik Evropskog parlamenta i francuski ministar
zdravlja. Njena majka i sestra su takođe preživele Aušvic i
umrle su od tifusa u Bergen-Belzenu. Ponovo tragedija, ali
nikakve politike planskog istrebljenja nije bilo, inače bi
sve tri bile ubijene ili još u Francuskoj, ili u Aušvicu.
Primo Levi i Benedikt Kaucki
Budući da je bio Jevrejin i borac pokreta otpora, Levija
posle hapšenja Nemci nisu ubili, nego je poslat na prinudni
rad u Aušvic. On je o tome napisao knjigu I
to je čovek?
Austrijski Jevrejin i socijalista Kaucki boravio je tokom
rata u Buhenvaldu, Aušvicu i još jednom u Buhenvaldu, ali je
ostao živ. Njegova 80-godišnja majka je umrla u decembru
1944. godine u Birkenau, dobijajući do poslednjeg dana
medicinsku pomoć.
Eli Vizel
Laureat Nobelove nagrade za mir, po čijem mišljenju svaki
Jevrejin mora da gaji "zdravu mušku mržnju prema Nemcima"
(5), preživeo je Aušvic i Buhenvald.
Moglo bi se navesti još vrlo mnogo imena poznatih Jevreja
koji su boravili u "logorima uništenja" i ostali živi:
"lovac na naciste" Simon Vizental, bivši predsednik kneseta
D. Šilanski, hrišćanski demokrata Erik Blumenfeld, rabin Leo
Bask, Jozef Cirankevič, Geršel Grinšpan, čije ubistvo
nemačkog diplomate je postalo impuls za "kristalnu noć" (6).
Ovamo spadaju svi koji su "preživeli holokaust" i napisali
uspomene u kojima na sve moguće načine objavljuju: "Ja sam
sve prošao da bih vam pričao šta se dogodilo s drugima".
Kada pristalice holokausta stavljaju pred ove činjenice, oni
odgovaraju da su nacionalsocijalisti vodili kombinovanu
politiku istrebljenja. U Enciklopediji
holokausta piše (7): "Nakon dolaska u
Birkenau zatvorenike su primoravali što je moguće pre da
napuste vagone... Oficiri SS su vršili 'selekciju': veliki
deo su slali u gasnu komoru, a manji deo na prinudne
radove... Pretežan broj žrtava, muškaraca i žena, odmah su
nakon dospeća u Aušvic 2 slali u gasnu komoru i nisu ih
registrovali". "Selekciju" su vršili i u Majdaneku (8).
U logorima za "čisto istrebljenje" sve su slali u gasnu
komoru, računajući tu i radno sposobne, iako su Nemci imali
krajnju potrebu za radnom snagom.
Ne govori se o tome da je "selekcija" u suprotnosti sa
osnovnom verzijom holokausta, da su istrebljivali sve, ona
se ne slaže ni sa činjenicama. Da je stvar tako stajala, u
Aušvicu ne bi počeli da registruju stare ljude, pošto oni
nisu sposobni za rad. Nesposobna za rad su bila i deca. Njih
su morali da ubijaju odmah posle rođenja. Ali ne, poljska
babica, Stanislava Leščinska, saopštava (9): "U onim užasnim
uslovima ja sam primila oko 3 hiljade dece. Bez obzira na
užasavajuću prljavštinu, insekte, infektivna oboljenja i
druge užase, događalo se nešto potpuno izuzetno, neverovatno
ali istinito. Jednom mi je logorski lekar naredio da
napravim raport o infekciji kod porodilja, kao i o smrtnosti
među majkama i decom. Odgovorila sam mu da ni među majkama,
ni među decom, nema nijednog smrtnog slučaja. Lekar me je
pogledao s nepoverenjem i rekao mi je da čak i u najboljim
nemačkim klinikama ne mogu da se pohvale takvim
rezultatima".
Čuvena babica bi, bez sumnje, rekla da su decu koju su
rodile takve samopregorne majke odmah ubijali.
Po svedočenjima Stivena Spilberga (Šindlerova
lista) još 50 godina posle završetka rata
bilo je 300 hiljada onih koji su preživeli holokaust od
kojih će 150 hiljada biti ispitani pred filmskom kamerom do
1997. rodine (10). Američko-jevrejski list Jewish
Chronicle pisao je 28. jula 1995. godine:
"Danas postoji 250-300 hiljada preživelih holokaust. Ari Cev
koji je napravio intervju sa 150 hiljada, smatra da njih
mora biti 400 hiljada".
Dakle, pola veka nakon završetka Drugog svetskog rata živi
250-400 hiljada nekada deportovanih Jevreja. A koliko ih je
moralo biti 1945. godine? Kako piše Valter Zaning u svom
senzacionalnom istraživanju Likvidacija, u
periodu u kojem su se navodno vršila masovna ubistva, u
sferi nemačke uprave živelo je najviše 4 miliona Jevreja. Od
njih, kao što je priznato, nisu svi bili deportovani;
pretežnu većinu francuskih, belgijskih i italijanskih
Jevreja uopšte niko nikada nije dirao. Kako onda shvatiti
sledeće tvrdnje:
– Nemci su hteli da iskorene sve Jevreje;
– u dva od šest "logora smrti" nisu ubijali sve Jevreje,
nego su odabirali radno sposobne;
– u ostalim četirima "fabrikama smrti" uništavali su i one
radno sposobne, iako su Nemci, kao što se vidi iz
dokumenata, grozničavo tražili jevrejsku radnu snagu;
– u mnogim zemljama Jevrejima nije pala ni dlaka s glave,
iako u istoj Belgiji nije postojala nikakva teškoća da se
pohapse svi Jevreji;
– od najviše 4 miliona Jevreja bilo je uništeno 5-6 miliona,
pa čak 11 miliona (Vizental) (11);
– pola veka nakon jedinstvenog genocida, kada je od 4
miliona bilo uništeno 5-11 miliona, 250-400 hiljada Jevreja,
bivših zatočenika logora, žive i danas.
Razmotrimo nekoliko primera od tih 250-400 hiljada čudesa.
Jevrejski humorista Efraim Kiton kaže (12): "Vidite li, bio
sam na putu za logor uništenja, ali uspeo sam da pobegnem.
To je pravo čudo!"
Eli Vizela i njegovog oca su, iste večeri kada su došli u
logor, poslali prema jamama u kojima gori vatra, gde su, kao
što se sećamo, žive spaljivali odrasle i decu. Obojica su
izbegla smrt u vatri, evo na koji način (13): "Našoj koloni
je preostalo 15 koraka (do jame). Grizao sam usne da otac ne
bi čuo kako mi cvokoću zubi. Evo, ostalo je deset koraka.
Osam. Sedam. Marširali smo lagano, kao iza odra vlastite
sahrane. Evo, ostalo je samo četiri koraka. Tri. Bile su
sasvim pored nas, te jame s njihovim plamenom. Skupio sam
svu snagu da bih iskočio iz reda i bacio se na žicu. Duboko
u srcu sam se opraštao od oca, od celog sveta i nehotice
promrmljao: Ijtgadal vejtkadah hme rabah... Njegovo Ime neka
je uzvišeno, neka je sveto...
Nemoguće! Dva koraka nas je odvajalo od jame kada nam je
bilo naređeno da idemo u barake".
Posle ovakvog nečeg ne treba čekati kada će doći sovjetski
oslobodioci tako će se obojica dobrovoljno pridružiti
Nemcima u povlačenju i tu je Eliju i njegovom ocu trebalo da
prežive još jedno čudo (14): "Šapat je prošao kroz naše
redove: selekcija! Nju su vršili oficiri SS. Slabi na levo,
oni koji mogu da idu na desno. Mog oca su poslali levo.
Jurnuo sam za njim. Oficir SS mi je za leđima: 'Nazad!'
Izgubio sam se među drugima. Nekoliko esesovaca su počeli da
me traže i napravili su takav 'tohuvabohu' (jevrejski
- haos), da su mnogi ljudi prešli na desnu stranu, među njima
ja i otac".
Ista stvar je i u Buhenvaldu. Eli uspeva više puta da zbija
sa smrću neslane šale (15): "U Buhenvaldu su svakodnevno
slali u smrt deset hiljada ljudi. Ja se uvek nalazim u
poslednjoj stotini pred vratima. Zatim su s tim prestali.
Zašto?"
Da, zašto? Mi bismo jako želeli da to saznamo.
Druga žena Ota Franka je izbegla gasnu komoru na sledeći
način (16): "Svaki zatvorenik je morao da se predstavlja
pojedinačno i esesovke su poredile brojeve istetovirane na
zatvorenicima s brojevima unesenim u spiskove... Preda mnom
je u istom redu stajala Loreta. Kada je ona došla na red,
rekla je: 'Gospođo oberšurmfirer, nas dve ne spadamo ovamo.
Nas su greškom uzeli iz druge barake!' Esesovka je pogledala
u spisak. 'Koji vam je broj?' 'A/6893'. 'A moj A/5271 rekla
sam ja. 'Zaista?' Oštrica olovke je skliznula po listu,
tražeći naše brojeve... Vrata kamiona su se zatvorila i
šoferusu naredili da ide, a nas su uputili u drugu baraku".
Judit Trudi Birger je izbegla smrt na svoj način (17): "Za
to vreme ja sam već tako bila blizu peći da sam mogla da
razlikujem lica poljskih zatvorenika koji su bacali u vatru
žive ljude. Oni su grabili žene kako su stigli i bacali ih u
peć glavom napred... Kada sam videla da sam ja sledeća,
skamenila sam se... I tada sam čula glas. Bio je to san?
Tamo je stajao komandant logora, čovek niskog rasta od oko
45 godina... On je zagrmeo: 'Vodite ovu devojku odavde!'
Umesto da me spale kao i druge žene, poljski kriminalci su
me stavili na nosila..."
Birgerova je izbegla ne samo vatru, nego i vodu (18): "Ne
znam zašto, ali nemački kuvar je izdao komandu... Iznenada
je povikao: 'Brod je suviše težak! U vodu Jevreje!'...
Poljski i litvanski zatvorenici su pojurili da izvrše
njegovu naredbu. Dramatičnim pokretom sam podigla ruke i
povikala iz sve snage: 'Slušaj Izrailju!'... Iznenada je
kuvar naredio svima da se zaustave... Tako nijedna od 30
žena nije bila bačena u vodu".
Priličan niz čudesa je bio potreban da prežive članovi
zonderkomande. Prema Enciklopediji
holokausta, naziv zonderkomanda znači
"... skupinu jevrejskih zatvorenika koji su radili u gasnim
komorama i u krematorijumima. Nakon nekoliko meseci njeni
članovi su uništavani i zamenjivani novim".
Naš stari poznanik Mikloš Njisli je bio član takve komande.
On piše (20): "Članovi zonderkomande nisu smeli da napuštaju
teritoriju krematorijuma i nakon četiri meseca, ako su
suviše mnogo videli, njih su likvidirali". Došavši u maju
1944. godine u Aušvic, Njisli je, kako sledi iz njegovog
klasičnog rada, video mnogo ali nije bio likvidiran. Već u
decembru 1942. godine Šlama Dragon i Milton Buki došli su u
Aušvic i bili odmah upućeni u zonderkomandu, ali i oni su
takođe doživeli oslobođenje 1945. godine. Ispada da su na
čudesan način izbegli šest likvidacija. Ali još čudesnije je
bilo spasenje Filipa Milera. Prema njegovom klasičnom radu Posebno
ophođenje koji ima podnaslov "Tri godine u
krematorijumima i gasnim komorama Aušvica", on je preživeo
36:4=9 likvidacija.
Fortunu nije trebalo dugo da čekaju ni drugi članovi
zonderkomandi: Šmul Fajncilberg (isti se javlja pod imenom
Stanislav Janovski, odnosno Kaskovski), D. Pajskovič, Henrik
Tauber, Avram Dragon, Josif Zakar, Jakov Gaban, Šaul Hazan,
Elezer Ajzenšmit, Leon Koen i drugi (21).
Ali ako se ipak događalo da je neki član zonderkomande
umirao pred svoju smrt, uvek je nalazio slobodnog vremena da
napiše poruku spoljnjem svetu, da je zatvori i zapečati u
bocu, a bocu da zakopa, da bi je nakon niza godina slučajno
pronašli. Tako se dogodilo s nepoznatimjevrejskim autorom
koji nas je potresao ovakvim saopštenjem (22): "Neka mlada
Poljakinja je ušla u gasnu komoru i pred golim prisutnima je
izgovorila kratak, ali vatren govor u kojem je žigosala
nacističke zločince i završila ga ovakvim rečima: 'Mi sada
nećemo umreti, istorija našeg naroda će nas ovekovečiti,
naša volja i duh će živeti i cvetati, a nemački narod će
platiti našu krv onoliko koliko mi samo možemo da
zamislimo...' Posle toga Poljaci su klekli i praznično
izgovorili molitvu... Sa uzbudljivom usrdnošću oni su na taj
način izrazili svoja osećanja i nade kao i veru u budućnost
njihovog naroda. Zatim su zajedno otpevali 'Internacionalu'.
Za to vreme došao je automobil Crvenog krsta, bio je pušten
u komoru gas i svi su ispustili duh u pevanju i ekstazi,
maštajući o bratstvu i usavršavanju sveta... I tamo je
stajala mala devojčica od oko pet godina i držala za ruku
malog brata od godinu dana. Jedan iz komande je prišao da bi
svukao brata. Devojčica je glasno uzviknula: 'Marš, ubico
Jevreja! Ne dodiruj rukama okrvavljenim jevrejskom krvlju
mog lepog brata! Ja sam sada njegova dobra mama i on će mi
umreti na rukama... Hauptšarfirer Mil je sve postrojio po
četiri, i red za redom počeo iz oružja da puca (to jest,
jednim pucnjem četvoro J. G.)".
Šta će reći budući naraštaji o vremenu u kojem su ljudi svi
od reda verovali u to? Ne samo članovi zonderkomandi, nego i
članovi četa koje su kopale jame smrti, ako bi hteli
daprežive u Aušvicu morali su da prođu seriju čudesa, kao
što se to, na primer, dogodilo grčkom Jevrejinu Mavrikiju
Benrubiju (23): "Deset jama je bilo spremno da prime
mučenike. Pored tih otvorenih jama bilo je još nekoliko
zaustih zemljom; one su se pružale u zoni od oko 300 metara.
Videlo se da su ih sasvim nedavno zasuli. Tlo je unaokolo
bilo umrljano svetlom stvrdnutom mašću, pomešanom sa krvlju.
Dobivši naređenje, kapo nas je podelio u dve skupine. Neki
od naših drugova zgrabili su pijuke i lopate i skočili u
jame. Ja sam s drugim drugovima ušao u zonderkomandu i
transportovao leševe. Članovi zonderkomandi su nas dočekali
kišom kamenja i izložili nas svim mogućim poniženjima. Oni
su se smejali i zabavljali kao zločinci, želeći time da se
svide svojim saborcima esesovcima. Ukratko govoreći, to je
bila slika nacističkog režima u minijaturi. U mojoj ekipi su
nas mlatili svi, kapo, esesovci, zonderkomanda, a zatim su
nas bacili na gomilu leševa, iživljavajući se i uživajući u
našem strahu. Esesovci su pucali u nas i svaki dan smo
morali da vučemo naše ubijene drugove u logor kako bi bili
prebrojani prilikom večernje prozivke".
Zamislimo ovo: od juna 1942. do januara 1945. godine
esesovci su stalno streljali kopače jama i ovi su bili
prinuđeni da svaki dan vuku leševe ubijenih drugova u logor,
pa ipak je Benrubi dve i po godine ostajao u takvoj ekipi
živ!
Još više čudesa od onih koja su se događala u Aušvicu bilo
je potrebno Rudolfu Rederu (24) da preživi u Belzecu pošto
od 600 hiljada tamo zatvorenih Jevreja, nijedan, prema
Kogonu/Lajngbajnu/Rikerlu nije živ napustio taj užasni
logor.
Izraelski istraživač Jicak Arad saopštava nam na strani 26
svoje knjige (25) o "fabrici smrti" o još petorici
preživelih u Belzecu. Izgleda da je Reder bio jedan od te
petorice. Uprkos tome što mu je bilo 60 godina, njega su
uputili u radnu skupinu Jevreja. Nekoliko meseci je živeo
među "bezosećajnim monstrumima koji su sa sadističkim
uživanjem vršili nečuvena zlodela" i preživeo je najmanje 80
akcija uništenja, što Filipa Milera i Simona Vizentala tera
da pozelene od zavisti. Jednom su "bezosećajni monstrumi"
poslali Redera sa esesovcem u kupovinu. Usput je esesovac
zaspao i Reder je pobegao. O "kvazičudu" saopštio je 5.
avgusta 1993. godine montrealski list The
Gazette: "Kao jedanaestogodišnji dečak
Moše Pejer je najmanje šest puta boravio u gasnoj komori
koncentracionog logora Bergen-Belzen. I svaki put je ostajao
živ, posmatrajući sav užas umiranja muškaraca, žena i dece
poslatih s njim u gasnu komoru. Do dana današnjeg Pejer ne
zna kako je mogao da preživi trovanje gasom i da ne umre".
Mi to takođe ne znamo. Ali nije samo mali Moše bio otporan
na trovanje cijanovodoničnom kiselinom. List priča dalje:
"Pejer i njegova sestra i braća svi su ostali živi i o njima
su se brinule dve logorske žene. A posls rata Pejer se sreo
sa svojim ocem i njegovom ženom".
Završimo razmatranje ove neobične serije čudesa izjavom koju
je dao bazelskom Jevrejskom pregledu Makobi u
broju od 11. novembra 1993. godine, u kojem se kaže: "Svaki
Jevrejin koji potiče od naše parše (Parscha) može
da živi, znajući da jevrejski narod nije potčinjen zakonima
prirode".
Primedbe
1) Lea Rosh/Eberhard Jackel, Dev Tod ist
ein Meister aus Deutschland, Hoffmann und
Campe, 1991, str. 11.
2) Enzyklopädie des Holocaust, str.
473.
3) Poslednje ubistvo gasom u Aušvicu, kako tvrdi Kalendarium, str.
921, "verovatno" se dogodilo 1. novembra 1944.
4) Serge Thion, str. 328.
5) Elie Wiesel, Legends of our Time, New
York, 1968, str. 177.
6) Ingrid Weckert, Feuerzeichen, str.
252-253.
7) Enzykloplädie des Holocaust, str. 111.
8) Kogon/Langbein/Riickerl, str. 241.
9) Comité international d'Auschwitz,
Anthologie, Tome II, 2eme partie, str.
164-165.
10) Tageszeitung, Berlin,
30. Marz 1995.
11) Simon Wiesenthal, De Post, Belgien,
9. Mai 1982.
12) Podrobne podatke o broju žrtava proterivanja videti, na
primer, kod Heinz Nawratil. Die deutschen
Nachkriegsverluste, Herbig, 1988.
13) Elie Wiesel, La Nuit, str.
59/60.
14) Tamo, str. 151.
15) Time, 18. Marz 1985,
str. 79.
16) Eva Schloss, Evas Geschichte, Wilhelm
Neupe Verlag, 1991, str. 112-113.
17) Trudi Birger, Im Angesicht des Feuers,
Piper, 1990, str. 126/127.
18) Tamo, str. 149-150.
19) Enzyklopädie des Holocaust, str.
1337.
20) Miklos Nyiszli, Im Jenseits der
Menschlichkeit, Dietz, 1994, str. 24.
21) Uporediti našu knjigu Auschwitz
Tatergestandnisse...", kao i Gideon Greif, Wir
weinten tränenlos.
22) Hefte von Auschwitz, Sonderheft
I, "Handschriften von Mitgliedern des Sonderkommandos",
Verlag Staatl, Museum Auschvvitz 1972, str. 115 ff.
23) Navedeno po Pressac, Auschwitz.
Technique..., str. 162.
24) Kogon/Langbein/Rückerl, str. 183.
25) Yitzhak Arad, Belzec, Sobibor,
Treblinka. The Operation Reinhard Death Camps, University
Press, Bloomington, 1987.
26) Sadržaj Rederove knjige Belzec koja
je izašla 1946. godine u Krakovu, izložio je Karlo Matonjo u
knjizi // raporto Gerstein. U
velikoj knjizi o Belzecu, planiranoj za 1997. god, Matonjo
objavljuje ceo tekst Rederove knjige u italijanskom prevodu.
XIII. BROJ OD 6 MILIONA
A. Otkuda ova mitska brojka?
Zajedno s gasnim komorama pretvorio se u mit i broj od šest
miliona. Ali pogledajmo odakle je on uzet. Prvi put se on
pojavljuje u iskazima dvojice nacionalsocijalista iz
srednjeg komandnog kadra kod Ditera Vislicenija i Vilhelma
Hetla. Visliceni je bio šef Gestapoa u Bratislavi, a svoje
iskaze je davao češkim komunistima koji su ga mučili (1).
Vrednost ovakvih priznanjaje, naravno, jednaka nuli.
Visliceni je mogao da pomene i 60 miliona, samo da prekrati
muke.
Hetl je bio saradnik Adolfa Ajhmana u Glavnoj upravi državne
bezbednosti. O šest miliona je, navodno, čuo od Ajhmana (2).
Posle nestanka svog šefa Hetl je odlučio da se iskobelja iz
teškoća, svalivši na Nemačku krivicu koju su od njega
tražili saveznici. Bio je nagrađen za saradnju. Nije mu pala
ni dlaka s glave. Ajhmana su pak 1960. godine oteli iz
Argentine i doveli u Izrael gde ga je na javnom procesu
svetska sudska birokratija pretvorila u monstruma i 1962. ga
ubila (3).
Ali vratimo se 1942. godini. Tamo ćemo nabasati na
zanimljivu činjenicu kada je cionistički aktivista Naum
Goldman, koji je kasnije postao predsednik Jevrejskog
kongresa, već umaju 1942. godine na prijemu u hotelu
"Baltimor" u Njujorku izjavio da je od osam miliona Jevreja
koji su se nalazili u sferi nemačke vladavine, živih ostalo
2 ili 3 miliona (4). Tada je "holokaust" tek počinjao.
Otkuda je Goldman znao budući broj?
Našem čuđenju neće biti granica ako se obratimo listu Američki
]evreji gde se o "holokaustu" govori u
broju od 31. oktobra 1919. go dine (!): "O uništenju šest
miliona jevrejskih muškaraca, žena i dece". Gde se i kako
ovaj "holokaust" ostvarivao nije jasno iz maloumnog napisa u
listu, ali broj od šest miliona se pominje sedam puta.
Evo gde se nalazi odgovor zbog čega je neizostavno potrebna
ta brojka: ona je uzeta iz prošlosti, taj svešteni broj su
sumanuti političari pozajmili iz Talmuda.
B. Volfgang Benc i Valter Zaning
Zamislimo se nad time kakvu kolosalnu ulogu broj šest
miliona već desetlećima igra u propagandi. Do sada je
napravljen samo jedan pokušaj da se taj broj raskrinka.
Godine 1991. autorski kolektiv pod rukovodstvom
profesionalnog antiantisemite Volfganga Benca (on rukovodi
Berlinskim institutom za istraživanja antisemitizma) izdao
je debeli tom pod naslovom Dimenzija smrtpi
naroda, gde se kaže da je u Trećem rajhu
bilo uništeno od 5,29 do 6,01 miliona Jevreja (5). A osam
godina ranije Amerikanac Valter Zaning u knjizi Rešenje (6)
izvlači zaključak da je u sferi nemačke vladavine poginulo
nekoliko stotina hiljada Jevreja.
Obe knjige je analizirao Germar Rudolf u svom radu koji je
svima dostupan (7). Mi ćemo se zadovoljiti samo kratkim
citatima iz njega.
Da bi dobili broj od šest miliona Benc i njegova ekipa
pribegavaju raznim manipulacijama, na primer, dvostrukom
knjigovodstvu, koristeći činjenicu da su teritorije za vreme
Drugog svetskog rata prelazile iz ruke u ruku. Rudolf je
razotkrio 533.193 takvih dvostrukih računa. Dalje se na
račun Nemaca sasvim mirno unose Staljinove čistke i
deportacije. U Poljskoj Benc smatra ubijenim svakog
Jevrejina koji se nije vratio tamo posle rata. Izgleda kao
da knjiga Leona Irija Exodus uopšte
nije bila napisana.
Za razliku od Benca, Zaning vrši izračunavanje sa
odgovarajućom pažnjom. U svojoj knjizi koja se oslanja
isključivo na jevrejske i savezničke izvore on pokazuje da
se posle 1945. godine 1,5 miliona Jevreja iselilo iz Evrope
u Palestinu, SAD, Južnu Ameriku i Australiju. Ali tih 1,5
miliona još ne rešavaju ceo problem. Drugi njegov deo treba
tražiti u SSSR. Prema podacima popisa, 1939. godine u
Sovjetskoj državi je živelo 3,02 miliona Jevreja. Prema
podacima popisa iz 1959. godine njih je tamo bilo 2,267
miliona. Ali svi cionisti seslažu u mišljenju da je ova
brojka znatno umanjena. Prvo, svaki sovjetski građanin može
po sopstvenoj želji da pomene svoju nacionalnost i većina,
ako ne svi, asimilirani Jevreji izjašnjavaju se kao "Rusi".
Drugo, sovjetski režim je bio zainteresovan za to da se pod
istoriju "holokausta" podvede neophodna baza i zato je
namerno posle rata počeo da smanjuje broj Jevreja koji žive
u zemlji. Prvog jula 1990. godine, to jest, mnogo godina
posle početka masovne emigracije sovjetskih Jevreja na
Zapad, Njujork post je
pisao, pozivajući se na izraelske stručnjake, o pet miliona
Jevreja koji žive u SSSR. Prirodni priraštaj te skupine
stanovništva, u uslovima narastajuće tendencije prema
asimilaciji i niskom natalitetu, teško da bi mogao da bude
tako veliki. Ispostavlja se da je pre emigracije tamo moralo
živeti šest miliona Jevreja, to jest, 2,5 puta više, nego
1959. godine.
Pa šta je onda bilo zapravo? Godina 1939. Posle podele
Poljske ogromna bujica jevrejskih iseljenika krenula je na
Istok. A posle početka nemačko-sovjetskog rata većina
Jevreja je prema Zaningu 80% bila evakuisana i Nemci ih čak
nisu ni videli. U decembru 1942. godine David Bergelson,
sekretar Jevrejskog antifašističkog komiteta, izjavio je u
Moskvi (8): "Zahvaljujući evakuaciji bila je spasena
apsolutna većina Jevreja koji su živeli u Ukrajini,
Belorusiji, Letoniji i Litvaniji. Prema saopštenjima koja su
pristizala iz Vitebska, Rige idrugih gradova koje su
osvojili fašisti, tamo su ostali samo pojedini Jevreji".
Na taj način, veliki deo poljskog i pribaltičkog jevrejstva
bio je absorbovan u SSSR. Ali uprkos tome britansko-američka
komisija je u februaru 1946. godine, kada su se stotine
hiljada poljskih Jevreja iselile na Zapad, saopštila da tamo
još uvek živi 800 hiljada Jevreja (9). I šta nam u tom
slučaju preostaje da radimo s mitom o istrebljenju Jevreja u
gasnim komorama?
V. Istraživanja Karla Nordliga
Švedski profesor Karl Nordling je preuzeo na sebe rad na
istraživanju sudbine 722 Jevreja koji su pomenuti u Jevrejskoj
enciklopediji i koji su živeli za vreme
Drugog svetskog rata u sferi nemačke vladavine (10). On je
utvrdio da je 44% njih emigriralo pre početka 1942. godine,
13% umrlo, a 35% je izbeglo deportaciju, ostali su bili
deportovani i internirani, ali su ostali živi.
Ako se pođe od 4,5 miliona Jevreja koji su živeli u sferi
nemačke vladavine, 13% od njihovog broja iznosi oko 600
hiljada; Zaning je izbrojao tačno pola miliona; englеski
revizionista Stiven Galen je izbrojao 750 hiljada (11).
Tako se od kockica mozaika stvara slika onoga što se zaista
dogodilo.
Nesumnjivo je da je gubitak 13% stanovništva bila užasna
tragedija za evropske Jevreje. Ali i kod drugih naroda
gubici su bili takvi, čak i veći.
Primedbe
1) Richard Harwood, "Did six million really
die?", Historical Reviewpress, 1974,
str. 13.
2) Nirnberški dokument IMT XI, str. 255 ff., 285 ff., kao i
IMT XXXI, str. 85 ff.
3) O procesu Ajhmanu čitajte kod Paul Rassiniers, Was
is Wahrheit?, Draffel, Leoni, 1980.
4) Martin Gilbert, str. 398.
5) Wolfgang Benz, Dimension des
Volkermords, R. Oldenburg, 1991.
6) Walter Sanning, Die Auflusung, Grabert,
1983.
7) Germar Rudolf u: Gauss, Gnmdhigen....
8) Sanning, str. 114.
9) Keesings Archiv der Gegenwart,
16/17. Jahrgang, RheinischWestfalisches Verlagskontor,
Essen, 1948, str. 651, Meldung vom 15. Februar 1946.
10) R.H.R. Nr. 2, 1990, str. 50 ff.
11) Stephen Challen, Richard Kornerr and
his reports, Cromvvell Press, 1993.
XIV. SLON KOGA NISU PRIMETILI
O tome da su saveznici, Vatikan i Crveni krst znali za
sudbinu Jevreja, pišu mnoge knjige (1). U njima se beskrajno
raspreda o tome zašto niko nije došao u pomoć Jevrejima.
Nemoguće je zamisliti da u Vašingtonu, Londonu, Moskvi,
Vatikanu i Ženevi nisu znali šta se događa u Aušvicu i
drugim "logorima uništenja". Američki autor Dejvid Viman,
razmatrajući ovo pitanje, otvoreno iznosi sumnju da je
istrebljenje Jevreja bilo izvršeno uz prećutnu saglasnost
svih. On je svoju knjigu tako nazvao Nepoželjni
narod (2).
Od 1942. godine u štampi su se pojavila saopštenja o
uništenju Jevreja (3). Ali u jezive priče o parnim komorama,
gasnim komorama, vagonima s krečom, o ubistvima električnom
strujom, ispod zemlje i tome slično, niko nije verovao - ni
savezničke vlade, ni Vatikan, ni međunarodni komitet Crvenog
krsta. Još je u avgustu 1943. godine, kada je već postojala
zvanična verzija o trovanju gasom 2,3 miliona Jevreja,
američki ministar inostranih poslova Kordel Hel u konceptu
telegrama američkom ambasadoru u Moskvi precrtao sva
pominjanja gasnih komora kao nedokazana (4).
Martin Gilbert u debeloj i bogato dokumentovanoj knjizi Aušvic
i saveznici piše (5): "Nazivi i mesta
četiri logora uništenja Helmno, Treblinka, Sobibor i Belzec
postali su poznati u savezničkim zemljama od 1942. godine. O
gasnim komorama u Aušvicu ćutalo se do kraja 1944. godine".
Aušvic se pak nalazio u središtu industrijske zone.
Zatvorenici su imali stalni kontakt sa iznajmljenim
radnicima, a ovi su stalno posećivali svoje porodice (6).
Zatim, zatvorenike su stalno prevozili železničkom prugom iz
Aušvica u druge logore (setimo se porodice Frank). Kako smo
već ranije pokazali, postojao je ogroman broj ljudi
oslobođenih iz logora; naročito je mnogo takvih bilo u rano
leto 1944. godine, kada je genocid, kako se tvrdi, dostigao
svoj užasni vrhunac. Svi oni, te desetine hiljada najmljenih
radnika, premeštenih radnika i oslobođenih ljudi morali su,
ili bi mogli, da budu svedoci istrebljenja ljudi,
istrebljenja kakvog svet ne pamti.
Glavno mesto gde su se navodno događala ubistva,
krematorijum 2 u Birkenau, prema snimcima na zemlji i iz
vazduha, kao i prema crtežima Džona Bola, bio je okružen
niskom ogradom i iz celog logora bi se mogla svaki dan
videti ubistva koja su se tamo vršila. Neposredno blizu
krematorijuma 3, drugom po veličini mestu masovnih ubistava,
nalazio se fudbalskiteren gde su zatvorenici redovno igrali
fudbal (7).
Da su se masovna ubistva gasom zaista vršila, vest o tome bi
za nekoliko nedelja obletela savezničke zemlje, iznad
Nemačke bi bili razbacani milioni letaka koji obaveštavaju
nemački narod o zločinima njegove vlasti. Ali to se nije
dogodilo.
Od kraja 1943. godine Aušvic su stalno fotografisali iz
vazduha. Da je na fotografijama bilo išta što bi ukazivalo
na masovna ubistva, angloamerički bombarderi bi bez muke
razorili železničku prugu koja povezuje Aušvic sa Mađarskom.
Ali oni to nisu učinili. Zašto? Pa zato što na fotografijama
nije bilo ničeg što ukazuje na masovna ubistva!
Pristalice teorije istrebljenja, takvi kao što su Faven i
Viman, Gilbert i Laker, došli su do zaključka:
– bilo je nemoguće dugo skrivati masovna ubistva u Aušvicu;
– saveznici, Vatikan i Crveni krst ništa nisu saopštili o
masovnim ubistvima u Aušvicu i nisu mrdnuli prstom da spasu
Jevreje iz gasnih komora.
Jedinu moguću posledicu iz ovih upadljivih činjenica izveo
je američki revizionista Artur Buts (8): "Ne vidim u svom
podrumu nikakvog slona. Kada bi u mom podrumu bio slon, bez
sumnje bih ga video. Prema tome, u mom podrumu slona nema".
Primedbe
1) Tri najvažnije knjige na ovu temu su: Martin Gilbert, Auschwitz
und die alliierten, C. H. Beck, 1982,
Walter Laqueur, Was niemand wissen wohe (Ullstein,
1982), kao i Jean-Claude Favez, Das IKRK
und das Dritte Reich (Verlag NZZ, 1989).
2) David Wyman, The Abandonment of the
Jews. America and the Holocaust, 1941-1945, New
York, 1984.
3) U svojoj knjizi The Noah ofthe Twentieth
SepŠgu A. Buts citira mnogo sličnih
saopštenja iz Njujork Tajmsa.
4) Laqueur, str. 237.
5) Gilbert, str. 44.
6) Pressac, Die Krematorien..., str.
70/71.
7) Hefte von Auschwitz, Verlag des
staatl. Museums Auschwitz, br.5 (1975).
8) Arthur Butz, "Context and Perspectives in the Holocaust
Controversy", I.H.R., Winter
1982.
XV. NESOVA KOŠULJA
U grčkom mitu se priča o kentauru Nesu koji je, umirući od
Heraklove strele, posavetovao Heraklovu ženu Dejaniru da
prikupi krv iz njegove rane, natopi njome Heraklovu košulju
te, ako je ovaj prevari, da mu je obuče. Dejanira je tako i
učinila. Košulja se u početku svidela junaku ali zatim je
počela da ga žari, da mu donosi neverovatne patnje. Ali
skinuti je bilo je nemoguće, ona se prilepila za telo i
Herakle je umro u mukama.
O ovom mitu trebalo bi da porazmisle pametnije vođe
jevrejstva. "Gasne komore" su Nesova košulja koju su
cionisti smislili pre pola veka. Najpre je ona, u obliku
parnih komora, buktećih jama i drugih izmišljotina
neobuzdane propagande, služila kao instrument osvete jakom
neprijatelju "faraonu" u Berlinu koji je odlučio da
jevrejski narod liši prava, nasilno ga raseljava i primora
ga da radi. A zatim su cionisti otkrili da lažna propaganda
može da donosi ogromnu korist.
Nemačku su primorali da plaća kompenzacije na osnovu kojih
su počeli da podižu Izrael i da izdržavaju cionističke
organizacije. Osim toga mit pomaže da se vrši ogroman
psihološki pritisak na Nemce. Zatim: do 1945. godine bilo je
dozvoljeno kritičko izjašljavanje o Jevrejima, a posle 1945.
to više nije bilo dozvoljeno. Čak i najskromniji pokušaj da
se dovedu u sumnju metodi delovanja cionista, klika javnih
glasila odmah izlaže prokletstvu kao antisemitizam. Svako ko
izusti jednu reč protiv Jevreja rizikuje da bude izložen
javnom preziru, da ostane bez posla, a u nizu zemalja da
bude novčano kažnjen ili osuđen na zatvorsku kaznu.
Ovakva nečasna igra bi mogla da traje do beskonačnosti da
nema prokletih revizionista! Kao što su posle 1945. godine
gasne komore omogućile cionistima da uzlete na nezamislive
vrhunce, tako će, već u najskorijoj budućnosti cionisti
morati, sa svim posledicama koje iz toga proističu, da se
survaju s visina koje su zaposeli. Neverovatno oružje koje
je savršeno sve do sada delovalo, sa užasnom snagom počinje
da se okreće protiv samih cionista. Njihovom krivicom, ne
samo u Nemačkoj, nego i u celom svetu, Jevreji njihova
većina koja lično nije kriva za stvaranje laži holokausta
doživljavaju na sebi ledeni prezir. Oni će tada poželeti da
skinu sa sebe "Nesovu košulju", ali to više neće moći da
učine.
Do druge polovine 70ih godina zvanična verzija holokausta se
držala nepokolebljivo. Istina, već i onda su postojali
hrabri ljudi koji su raskrinkavali laž. Zajedno s Polom
Rasinjeom, pionirom pokreta revizionista, istupio je čitav
niz autora: Mavrikije Bardes koji je najpre verovao u gasne
komore, a zatim je počeo da osporava broj žrtava, Emil
Areti, Ervin Šeborn, Tis Kristofersen, Hajn Rot, Franc
Šejdl, Volf Diter, Ričard Harvud i neki drugi. Ali njihovim
argumentima je nedostajala naučna baza da bi probili veliku
brešu u zidu laži. Prvi revizionisti nisu razotkrili
najslabiju tačku u istoriji "holokausta" njegovu apsolutnu
tehničku ludost.
"Holokaust" zbog svoje istorijske i tehničke apsurdnosti sam
u sebi od samog početka sadrži svoje pobijanje. Odlučujući
napredak u istraživanjima revizionista postigao je Artur
Buts 1976. godine, objavivši knjigu The
Hoax of the Twentieth Century (Mistifikacija 20. veka). Početkom
1979. godine Vilhelm Šteglih je objavio Mum
o Aušvicu gde je razotkrio neosnovanost
predstave koja je stvorena o njemu. Nešto pre toga Rober
Forison je otvoreno istupio člankom u kojem je ukazao na
tehničku nemogućnost postojanja gasnih komora. Zajedno sa
Šveđaninom Ditlibom Feldererom koji je tada bio potpuno
nepoznat Forison je obavio prirodnonaučna istraživanja u
"logorima uništenja" i objavio njihov opis.
Buts, Šteglih i Forison su počeli da odbrojavaju vreme koje
je preostalo do trenutka smrti mita. Tada je, 30 godina
posle završetka rata, cionistima i njihovim šegrtima koji
izvršavaju njihove naloge u medijima bilo naređeno: ni korak
natrag! Gasne komore su već pouzdano postale simbol
jedinstvenosti stradanja Jevreja, simbol koji nisu hteli da
žrtvuju da ne bi potresli temelje na kojima je stajao
posleratni svetski poredak. Profiti od velike laži samo su
rasli. Radi njih su propagandu "holokausta" u svojim
sredstvima javnog informisanja naduvavali do shizofrenije.
Sve do danas se događa to da što dalje rat odlazi u
prošlost, to je besomučnija hajka, to se u sve većem broju
zemalja stavljaju totalitarne brnjice, zabranjuju slobodu
mišljenja. Još neko vreme, ali ne zadugo, polaziće im za
rukom da revizioniste trpaju iza rešetaka, ali slom monopola
na informacije ubrzaće kraj najveće laži u svetskoj
istoriji.
Danas bi cionisti hteli da umesto šest miliona otrovanih
gasom govore o tri miliona umrlih od tifusa i gladi. Ali
sada je kasno. Gasne komore se nalaze ne samo u udžbenicima
istorije, već, kao "očigledne činjenice", i u sudskim
spisima. Ako bi im uspelo da dokažu da su Nemci otrovali
gasom barem nekoliko hiljada, katastrofa bi još mogla da se
donekle zaustavi. Ali ne može se dokazati nijedno trovanje i
gasne komore nisu samo preterivanje koje je nastalo u
posleratnoj atmosferi, već laž od samog početka.
U holandskom listu Intermedijer 15.
decembra 1995. godine pojavio se dug članak Jevrejina Mihela
Karteka, u kojem on smanjuje broj ubijenih gasom na 700-800
hiljada. Ostali (5 miliona), tvrdi on, bili su "streljani,
pretučeni do smrti, obešeni". Nije li ovaj članak izvesna
sonda koja je puštena da bi ispitala reakciju javnosti na
novu verziju "holokausta"? Ako jeste, nećemo je morati dugo
čekati. Zanimljivo će biti saznati kako ideolozi
"holokausta" dele tih 700 hiljada na šest "logora
uništenja", kako će nam objasniti svoje odricanje od
"očiglednog"?
Možda će i "slobodna demokratija" za kratko nadživeti kraj
holokausta, pošto političarima, kako van Nemačke, tako i u
njoj, tvorcima ovog mita niko neće verovati ni reč. Gubitak
vere će biti jednostavno smrtonosan u vreme sveopšte
ekonomske i socijalne krize, protiv koje vladajuća klika ne
zna nijedan recept.
Protivnik slobodnih naroda nosi "Nesovu košulju" i nikako je
neće moći skinuti, već će ga ona žariti svakog dana sve više
i više.
ZAKLJUČAK
Šta bi se dogodilo ukoliko bi se argumenti revizionista
prihvatili?
Zamislimo jednom da će zvanična verzija "holokausta" takođe
biti zvanično proglašena lažnom, da će biti prihvaćeno da je
u Trećem rajhu gonjenje Jevreja postojalo, a da istrebljenje
nije postojalo, da su gasne komore, gasna vozila, kao i
dečije ruke koje su nemački vojnici sekli još za vreme Prvog
svetskog rata, sapun i abažuri od masti i kože Jevreja da je
sve to propagandističko grozničavo buncanje, da u sferi
nemačke vladavine nije poginulo šest miliona, već oko 500
hiljada Jevreja, i to u ogromnoj većini od pegavog tifusa i
oskudice u logorima i getima, uslovljenih ratnim nedaćama.
Kakve bi bile posledice priznavanja svega toga? Bez neke
naročite fantazije može se odgovoriti na takvo pitanje:
– u svetu bi se podigao talas negativnog odnosa prema
Jevrejima, računajući tu i one koji uopšte nisu krivi za
fabrikovanje laži;
– Izrael bi se našao u potpunoj izolaciji. Teško da bi
nejevreji tada i dalje podržavali državu koja je izgrađena
na aferi ovakvog kalibra;
– Nemačku bi zapljusnuo talas nacionalističkih raspoloženja.
Političari, intelektualci, istoričari, novinari, bili bi
prinuđeni da priznaju da su doprinosili beskrajnom
sramoćenju svog naroda;
– morale bi ponovo da se pokrenu debate o nacionalizmu;
– nacionalizam (ne brkati sa imperijalizmom), kao sredstvo
očuvanja nacionalnih interesa i nacionalnog identiteta,
ponovo bi postao legitiman;
– ne samo u Nemačkoj, nego i u drugim evropskim zemljama
bili bi u potpunosti diskreditovani ljudi koji se nalaze na
vlasti. Ljudi bi počeli da postavljaju pitanje: A u ime
čijih interesa su pola stoleća sredstva cenzure i terora
podržavala nečuvenu aferu? Poverenje prema vlastima bi se
konačno srušilo.
Na taj način, vidimo da bi razobličavanje laži "holokausta"
imalo razorne posledice ne samo po cionizam, nego i пo
političku i intelektualnu vladajući kastu celog sveta. Došlo
bi do prevrednovanja svih vrednosti. Sve ono nekadašnje
otišlo bi u nebiće. Nastupio bi opšti preokret.
Tako bi bilo i tako će biti.